Hadži-Josif, rodio se je u selu Dobrinji, u nahiji užičkoj 1777.
Mati njegova, ostavši udovica, preuda se u selo Prislonicu, u nahiji rudničkoj, i dovede sina sa sobom.
Godine 1807, vojvoda rudnički Milan Obrenović i Gazda Nikola Milićević iz Lunjevice, opravili su stari manastir Obrovin, koji je docnije prozvan Vujan po imenu planine Vujan. U tom manastiru bio je starešina neki pop Radisav Milošević stric Josifov.
Josif je tu naučio knjigu, pa se zapopio, a pošto mu je na skoro umrla žena, zakaluđerio se je i posle Radisava postao iguman u Vujnu.
Godine 1833 išao je u Jerusalim, na Hristov grob, i za to se je prozvao hadžija.
Ovaj čovek je manastirsku crkvu izmolovao i ukrasio, podigao zvonaru i kupio zvona, imanje uvećao, goru zabranio i očuvao; sa četvoricom braće kaluđera živeo je u ljubavi, i bio je ugled svake vrline hrišćanske i svešteničke.
Za prvoga narodnoga ustanka, Josif je vojevao, i na Deligradu je jednom ranjen, ali se izvidao od rane.
Ostarevši i predviđajući da mu se smrt približava, Hadži-Josif je, pored velike tekovine svojemu postrigu manastiru Obrovinu (danas Vujnu), svima manastirima i svima crkvama u rudničkom okrugu ostavio i nešto u novcu.
Preminuo je 16 marta 1852 i, s velikim učešćem okolnoga naroda, sahranjen je kod manastira o kom se je za života tako mnogo i tako uspešno trudio.
Laka mu crna zemlja!