Hadžić Jovan (u književnosti Svetić Miloš), rodio se u Somboru, u Bačkoj, 8 septembra 1799.
Osnovnu školu svršio je u mestu svoga rođenja, gimnaziju u Karlovcima, a filosofiju i prava u Pešti.
Godine 1826 postao je doktor u pravima, i dobio je mesto vojnog krajinskog advokata. Godine 1830 postao je pravozastupnik bačke konzistorije, i direktor novosadske gimnazije, a godine 1834 senator (odbornik) varoši Novoga Sada.
Na poziv Kneza Miloša, prešao je 1837 u Srbiju, gde je ostao 9 godina. Za to vreme preveo je i uredio za Srbiju Građanski Zakonik koji je obnarodovan na Blagovesti 1845: a i druge neke uredbe i zakone spremio je za to vreme.
Godine 1847 bio je zastupnik Novoga Sada na dijeti u Požunu.
Godine 1850 određen je bio, kao ministarski komesar, za sudsko uređenje u srpskoj vojvodini, a malo docnije postavio ga je car Franja Josif Prvi za predsednika okružnoga suda u Novom Sadu.
Godine 1854 došao je u stanje mira, i više se u službu nije ni vraćao.
U književnosti Hadžić se javio još godine 1821 kad je napisao:
„Odziv mladog srpskog duha na glas arfe šišatovačke“.
Godine 1827 štampao je prevod Horacijske pesme: de arte poëtica; godine 1830, posle smrti Đorđa Magaraševića, uredio je 7 svezaka Srpskog Letopisa.
Od godine 1839 do 1844 uređivao je u Beogradu zbirku Golubicu.
Godine 1855 štampao je u jednoj knjizi svoje Izabrane pesme; a godine 1858 u drugoj knjizi Pesme prevedene.
Te iste godine štampao je knjigu Dug naroda srpskog.
Iza toga je preveo i u narodnom stihu izdao Lesingovog Mudrog Natana.
Posle godine 1861, kroz neko vreme, izdavao je Srpsko Ogledalo.
Pisao je više jezikoslovnih sitnica, a godine 1853 izdao je Ključ jezika srpskog.
S Vukom Karadžićem vodio je više godina raspru oko srpskog jeziva i pravopisa; i toga radi napisao je više utuka, ma da ni jednim nije protivnike mogao utući.
Ne znam šta pesnici vele za Hadžićeve pesme, a radovi oko jezika i pravopisa ostali su mu prava zaludnica.
Isto je tako mala dobit srpskoj istoriji od onoga što je u toj struci pribirao i radio.
Najbolje što je uradio Hadžić, jeste Srpska Matica, kojoj je udarno temelje godine 1826 u Pešti, složivši nekoliko rodoljuba da svaki da po 40 forinata na izdavanje knjiga.
Matica Srpska imala je, posle toga, mnoge borbe, ali je kroza sve srećno prošla, i sad radi i napreduje, obećavajući narodu krasnih usluga. Na Srpsku Maticu ugledajući se, nikle su druge Matice slovenske.
Hadžić je umro u Novom Sadu 23 aprila 1869.