Jakovljević Stevan, vojvoda levački, rodio se u selu Belušiću, u Levču.
Još za Mustaj-Paše, beogradskog vezira, Stevan je bio čovek čuven i uvažen u Levču.
Kad je Tahir Balota, poslan od Mustaj-paše, iz Beograda, s vojskom turskom i srpskom, udarao na Pazvandžine Turke, u Jagodini, gde se je neki Tosun bio zatvorio u džamiju: onda je Stevan Jakovljević predvodio Levčane. Dogodilo se je da su Turci Balotini voleli Pazvandžiji, nego Mustaj-paši; za to su, u boju, i oni pucali u Srbe, svoje saveznike. Stevan, opazivši to, rekne Baloti:
— Ja mojim Levčanima ne dam više biti se; mi ginemo i od svojih Turaka, i od Pazavandžinih; nego neka se istave naši Turci, pa da ja samo s Levčanima udarim na Tosuna, i, ako ga, do sutra, ne dovedem živa, ili ne donesem njegovu glavu, na vratu sam najtanji!
Balota mu dopusti; ali Turci to potkažu Tosunu, te se on, noću, božem protuče kroz Turke i pobegne u Ćupriju.
Još od ovoga vremena, carski su odmetnici mrzili na Jakovljevića. Za to je Fočić i govorio: da će „pogubiti Jakovljević Stevu, iz Lijevča gnjezda hajdučkoga!“
Karađorđe opet voleo je Stevana za njegovo veliko lično junaštvo. I kad je otpočeo rat protiv Turaka, nije mogao Stevana, ostaviti bez vlasti vojvodske.
Ali, kao da Jakovljević nije umeo rukovati vlašću onako srećno i pravično, kao što je mahao sabljom? U Protokolu Karađorđevu pominju se nekaka dva slučaja, u kojima se prosto veli da je Jakovljević „poarao nekaku babu, i nekoga Jovana iz Lepojevića“?!
U Stevana je bio brat Jovan, junak, kažu, kao i Stevan. U Levču se priča, a i suvremenici beleže, da su Stevan i Jovan sa svojom majkom, mogli, sednuvši za večeru, popiti, do zore, akov vina, pa sutra se umiti, i otići na rad, bez ikakve glavobolje.
Toma Milinović pak piše:
„Jakovljević dobar junak bjaše,
No i vino krvnički pijaše,
Koje mu je mnogo pokvarilo,
Iz gospodstva njega isturilo.“1
Jokić je pomenuo da je Jakovljević poginuo u Beogradu, ne kazavši kada; a Milutinović priča da su oba brata Jakovljevića uhvaćeni 1814, posle Hadži-Prodanove bune, dovedeni u lancima u Beograd, gde su oba pogubljena!
Ko da glavu za svoj narod, kupio je pravo na poštovanje potomstva.
Slava im obojici!…
- Umotvorine Tome Milinovića, str. 20. ↩︎