Janković Manojlo rodio se u Novom Sadu, 1758.
Svršivši, u svojoj postojbini, škole osnovne i više, ode, 1786, u Germaniju gde je, u Hali, slušao medicinu. U Lipisci se je poznao s Dositijem, i drži se da mu je ovaj ulio u srce želju da, u Novom Sadu, uredi štampariju za srpske knjige.
O školskom odmoru, Janković je putovao po Italiji i po Francuskoj, pošto je, najpre, naučio jezike talijanski i francuski.
U to je vreme znameniti Srbin, đeneral ruski Simeun Zorić, u mestu u Šklovu, kod Mogileva, u Beloj Rusiji, o svom trošku, držao školu u kojoj se je učilo nekoliko stotina ruskih plemića. Zorić, čuvši za Jankovića i za njegove napretke u naukama, zvao ga je, nekoliko puta, da dođe u Rusiju, gde bi dobio krasno mesto.
Janković nije mogao odvojiti se za svagda od svojega zavičaja, nego se, po svršetku nauka, vrati u Novi Sad, i tu nastane da dobije dopust da može urediti štampariju i knjižarsku radnju. U tom poslu naiđe na prepreke koje nije mogao otkloniti, i tako ga, u najlepše doba od života, pokosi crna smrt, godine 1792, u Novom Sadu.
Književnosti srpskoj od Jankovića ostali su ovi spisi:
- Trgovci, šaljiva igra od Goldonija; prevod s talijanskog;
- Fizičeskoe sočinenije o isušeniji i razdeljeniji vode u vazduh. Lipiska, 1787;
- Životoopisanije đenerala Laudona, u Beču, 1788;
- Blagodarni sin, prevod s nemačkog, u Lipisci, 1789;
- Zao otac i nevaljao sin, u Beču, 1789;
U rukopisu ostavio je, iza sebe, izvorni spis:
- Moralna filosofija, i
- Načelo mudrosti.
U ovom poslednjem spisu crta različne pojave iz fizike i logike.
Svojim radovima u prirodnim naukama, Janković je bio zaslužio da ga je Prirodnjačko Društvo, u Hali, izabralo (5 marta 1788) godine za svoga redovnoga člana!