Jovanović Stevan rodio se u selu Tekerišu, u Jadru, oko godine 1759.
Knjigu je učio u manastiru Tronoši, i onde se vrlo mlad zakaluđerio, i mlad je postao arhimandrit, još za rata turskoga i nemačkoga.
Nemačkom ratu 1787—1788 Stevan se jako obradovao, i bio je jedan od onih koji su najviše narod podsticali da ustane na oružje, te da i sam pomogne isterati Turke iz Srbije.
I ratovanje je, pomoću srpske krvi, bilo srećno; podrinski okrug sav, osem Sokola, i cela Srbija do Kruševca i Niša, biše očišćeni od Turaka. Ali Austrija, zbog neprijateljskog držanja Pruske, bi primorana zaključiti mir, i svu Srbiju vratiti Turcima.
Tada je Arhimandrit Stevan tekar pokazao koliko je voleo da se Srbija oslobodi od Turaka, i koliko je truda kadar bio podneti u to ime. On je skupljao ljude, nabavljao potpise, pisao molbenice, sastavljao deputacije, išao sam lično to vojskovođama, to vladikama, to caru u Beč, to srpskom saboru, u Temišvar, da bi, ma gde, našao pomoći narodnoj stvari.1
Kad sve to moljakanje i zauzimanje nije ništa pomoglo, kad se, što ono veli Vuk2, dosadi i njemu uzalud moliti, i Nemcima njegove molbe i ukore slušati: onda on pobegne iz Srema natrag u Srbiju, preda se Turcima, i dođe opet u Tronošu, kao u svoju kuću.
Kad je u Srbiji, godine 1799, nastala velika glad, Arhimandrit Stevan ode u Zvornik Kapetan-Paši, i zamoli ga da pozajmi narodu nekakvu proju koja je, kao što se pripoveda, još od Madžara bila ostala u gradskim kulama. Paša se stane ustezati, izgovarajući se da on to ne može učiniti. Onda mu Stevan rekne:
— Čestiti pašo! nije pravo da narod mre od gladi, kod te proje, a ta je proja i onako pokvarena, stojeći od toliko godina; nego daj da je razdelimo narodu, neka se izrani sad u ovoj nevolji, pa kad da Bog, te rodi godina, narod će vratiti, i napuniti kule novom projom;, ako li ti ne da te proje, ja ću iskati od Nemaca, pa će oni pozajmiti narodu žita iz njihovih magacina“.
Na te reči, paša dopusti da se proja razda narodu, i on pođe od paše da gladnoj sirotinji nosi taj radosni glas. Nu kad izađe na polje, paša s ostalim Turcima koji su onde bili, stane tumačiti one njegove reči, što je kazao da će iskati od Nemaca žita, i da će mu oni dati, i zaključe: da se on i sad s Nemcima dogovara, i da će, najposle, opet dovesti Nemce u onu zemlju, i oteti je od Turaka. Za to pošlje svoga čoveka da Stevana zovne na trag, kao da se još nešto dogovore, a svome lekaru, nekom Grku Janku, zapovedi da mu načini otrov u kavi. Dokle ga pašin čovek stigne i vrati, lekar mu pripravi otrov, i dadu mu ga te popije, i odande otide u hrišćansku varoš, na svoj stan, pa tu umre drugi dan. Telo mu, po tom, Srbi donesu u Tronošu, i onde ga sarane pored crkve, s desne strane.
Arhimandrit Stevan bio je vrlo prikladan čovek: rasta tanka i visoka, lica bela i vesela, kose smeđe, obraza duguljastih; i nije mu bilo puno četrest godina kad je umro. Bio je čovek pošten i pametan, a znao je lepo čitati i pisati. Imao je vrlo lep glas i rado je pojao u crkvi. Svakad je, o velikim praznicima, poučavao narod u crkvi, i to vrlo lepo, prema narodu: da ne kradu jedan od drugoga, i da ne otimaju; da ne lažu jedan na drugoga; da ne idu Turcima na tužbu za svaku besposlicu, da ih Turci zatvaraju i globljavaju, nego među sobom neka se bratski slažu i namiruju; bogati siromahe da nadgledaju (kao što je i on sam činio). On je, istina, kao kaluđer, od bogatih uzimao milostinju, ali je siromasima vrlo rado davao, na priliku, žita; o Božiću — pečenice; uz Belu Nedelju — sira; o Vaskrsu — opet kaka mrsa: golome košulju ili kakvu haljinku, a siromahu (koji nema čim da plati arača i poreza) novaca.
Gde se god u srpskom narodu zna za ovake duhovnike i sveštenike, tu se nikad nije čula ni tužba na svešteničku oskudicu, niti jadikovanje da je bogomolja o praznicima prazna.
Neka ja ovo na razmišljavanje svim prijateljima vere u srpskom narodu!