Jovanović Stojan rodio se u Beogradu, 1819.
Osnovnu školu učio je u Beogradu, gimnaziju u Kragujevcu, a u Pančevu je učio nemački jezik.
Posle toga školovanja, ušao je u državnu službu, i postao, najpre, sreski pisar u Kruševcu, otkuda je, docnije, prešao u beogradsko načelstvo, za sekretara.
Godine 1839, poslala ga je srpska vlada, zajedno s drugim mladićima, u strane zemlje na nauke. Tada se je učio u Beču, i, neko vreme, u Parizu.
Godine 1842, vrativši se u Srbiju, zastao je u njoj sa svih novi red stvari: Knez Miloš i Knez Mihailo bili su otišli iz otadžbine, u kojoj je tada već knezovao sin Karađorđev Aleksandar.
Stojan Jovanović, mladić živ, energičan, okretan, a vrlo veliko prijatelj dinastiji Obrenovića, u dva tri maha, ogledao je da digne kakvu uzbunu, te da poremeti red koji mu nije bio po volji. Ali ne samo da nije mogao uraditi što je želeo, nego je, u svakom takom slučaju, dopadao tamnice i okova i on i oni koji su pristajali uz njega.
Iz poslednje tamnice pobegao je, prešao Savu, i sklonio se u Austro-Ugarsku, gde se, posle, nalazio najviše uz Kneza Miloša.
Godine 1844, u jesen, na ime, 22 septembra, Stojan Jovanović pređe Savu na Klenku, i uđe u Šabac, sa 32 druga, koji su svi bili na konjma, u husarskom odelu, i pod oružjem.
Zauzevši iz ubaha varoš, Stojan je naredio te su odmah ubijeni: predsednik okružnog suda, Marko Lazarević, i pomoćnik načelstva, Nikola Ninić.
Postavivši u Šapcu svoje ljude za upravnike, Stojan se, sa svojom družinom, koju je narod odmah prozvao: Katane, uputi kroz Mačvu ka Lešnici.
Prenoćivši u Lešnici, dođe, drugi dan, u Loznicu, gde bude dočekan kao izbavitelj. Iz Loznice je mislio preko Valjeva u sredinu Srbije.
Ali, dok je on tako zaovitnim putem, i tako sporo napredovao, vlada srpska brže bolje pribere u Valjevu vojsku, koja pođe pred Stojana. S ovom valjevskom vojskom Stojan se sretne, i pobije, 25 septembra 1844, na mestu Petrovači, u valjevskom selu Bukovici, 2 časa na zapad od Valjeva.
Vojna ga sreća izneveri; on izgubi bitku, izgubi glavu, a družina mu izgine, ili se rasprsne.
Koji su ostali živi, pohvatani su, i predani prekom sudu u Šapcu, te su osuđeni neki da izgube život, a neki da trpe tamnicu duže ili kraće vreme.
Taj događaj zapisan je u istoriji kao Katanska Buna, i ljudi iz onih okruga koje je zahvatio, pričaju o njemu kao o strašnom Sudu Božjem!
Od Stojana Jovanovića u književnosti srpskoj ima:
„Francuska Gramatika za one koji, bez pomoći učitelja, hoće da uče francuski jezik“, u Beču, 1844.
I pisac ovih vrsta ima da zahvali ovoj gramatici za mnogu olakšicu u učenju francuskoga jezika!