Jugović Ivan rodio se, od prilike, 1773 godine, u Somboru, u Bačkoj, gde je otac njegov, Gavrilo, bio sveštenik. Njegovo je pravo ime i prezime Jovan Savić, pa se je, došavši u Srbiju, nazvao Ivan Jugović1.
Svršivši madžarska prava, Jugović je želeo pokaluđeriti se; zato je otišao u Karlovce, gde je postao profesor u Drugoj latinskoj školi 1801 godine.
Godine 1804 padne u nemilost kod mitropolita Stratimirovića, te ostavi i profesorstvo i Karlovce, pa ode u Vršac za sekretara vladici Šakabendi.
Iz Vršca je, pred kraj godine 1805, prešao u Srbiju, i u Smederevu je, u Sovetu, postao pisar.
Kad je, godine 1807, umro Boža Grujović, Jugović ostane u Sovetu sekretar. Te godine je bio poslan u Petrograd, radi narodnih poslova; ali nije otišao dalje od Bukurešta, nego se je vratio u otačastvo, opet u Sovet, gde je bio on sekretar prvi, a Jeremija Gagić drugi.
Jugović je, kao što priča Milutinović, govorio srpskim starešinama:
— Bacite me u kulu Nebojšu, okujte me što možete tvrđe, pa me onda pitajte, i radite kako vam kažem, i ako u čem udarite na zlo, odmah me umorite najstrašnijom smrću.2
Licem na Božić, te godine, bude isteran iz službe, kao čovek koji nije bio ugodan Rusima.
Ostavši bez službe, Jugović se dogovori s Mladenom Milovanovićem, koji ga je i inače branio i zaklanjao, te otvori u Beogradu onu Veliku Školu.
Jugović je, po preporuci Mladenovoj, dobio plate 1150 groša na godinu, što je onda činilo 166 dukata i 6 groša. U određeni dan za otvaranje škole, dođe Mladen sa svim savetnicima, s mitropolitom i s Dositijem i, pošto mitropolit, u najvećoj sobi gde će biti škola, osveti vodicu, Dositije, sedeći, pročita besedu o „dostojnom počitaniju k naukama.“
Drugi dan odmah počela su se predavanja.
Prvi đaci, u ovoj školi, bili su: Karađorđev sin Aleksa; Mladenov sestrić Jovica; Milenkovi sinovi: Milan i Ivan, pastorak mu Nikolče; Milosav Resavac; Stevan Novaković, iz Smedereva; Miloje Božić, iz Čumića; Maksim Ranković i Radovan Doljanac, iz Ostružnice; i Vuk Karadžić, iz Tršića.
U početku, Jugović je predavao samo Istoriju i Račun. Istoriju je iz svoga rukopisa kazivao đacima, te su je oni pisali, pa posle im je tumačio što su napisali. Uz istoriju često je kazivao i ponešto iz geografije, što je bilo potrebno; za to je bio nabavio nekolike mape, koje su visile o zidu. Račun pak predavao je na izust; i u tome je bio za čudo vešt, osobito u razlomcima — što ono vele mogao je svoje znanje i u drvenu glavu uliti!
U početku godine 1809, Karađorđe pošlje Jugovića s Pavlom Popovićem, savetnikom, i svojim sekretarom Janićijem Đurićem, u Bukurešt, u ruski glavni stan. Za to u školu, na Jugovićevo mesto, dođe Miljko Radonjić.
Tada se je ta škola premestila u drugu kuću, jer je u njoj bilo i više đaka, i više učitelja.
Tada su se u njoj predavale ove nauke:
- Istorija svega sveta;
- Geografija celoga sveta, sa statistikom;
- Prava rimska;
- Fizika;
- Stilistika (kako se pišu pisma);
- Račun;
- Nemački jezik, i
- Nravoučitelna prepodavanija.
Te su nauke bile razdeljene na tri godine.
Kad se Jugović vrati iz Bukurešta, Karađorđe ga postavi za predsednika beogradskom sudu.
Godine 1810, u početku, Karađorđe je slao Jugovića u Beč, otkuda se brzo vratio, a kad umre Dositije, 28 marta 1811, on ga postavi za Popečitelja Prosvete.
Godine 1812, avgusta 22, Karađorđe ga je opet slao ka g. Italiskomu, ruskom poslaniku, u Carigradu.
Na kraju godine 1812, opet baš na Božić, dođe od Karađorđa pismo Sovetu: da se Jugović, Radonjić, i Mijailo Grujović, brat Božin, kao ljudi „koji se drže austrijanaca,“ izgone iz službe.
Milutinović veli da je Jugović, tom prilikom, rekao:
„Kad Gospodar zemlje i naroda
Tako veli, slušat“ smo ga dužni,
Ne pitajuć’ kam krivice mname,
Kad se vidi tek omraze da su;
Besposlene ko bi nas trpeo,
I dosele?…
Već hajdemo, brate Miljko, doma,
Suzam’ pitaj s’ kao i ja svojim!
Za usluge i gore se plaća.“
Posle toga, sva trojica su živeli u Beogradu.
Ali se počne pogovarati da će njih poslati nekud unutra u zemlju. Za to se Jugović poplaši, i noću prebegne preko Save.
Karađorđe je, 28 februara 1813, pisao u Zemun Jugoviću, pitao ga: zašto je krišom, noću, bežao iz Beograda? A može biti da je to pitanje bilo tek forme radi, pošto je on i sam znao, od čega beži Jugović.
Iz Zemuna je Jugović otišao najpre u Staru Palanku, k svome bratu, Popu Mojsiju; odande u Temišvar, a iz Temišvara u Beč. Iz Beča se je vratio u Bečkerek, gde je naskoro i umro te 1813 godine.
Jugović je bio čovek vrlo lep: u struku visok, a nije bio ni vrlo tanak, ni debeo; masti je bio smeđe, a lepih povelikih brkova. Osem srpskoga jezika, znao je nemački, madžarski, latinska, talijanski, i francuski.
Vuk uverava da je bio jedan od najučenijih i najpametnijih Srba onoga vremena. Koliko je bio učen i pametan, toliko je, veli, bio ponosit i besan: slabo je ko mogao s njim lepo govoriti, osem onih ljudi kojih se je bojao, ili od kojih je što tražio; a s učenicima svojim bio je za čudo ljubazan i blag.
Jugović je umro od suhe bolesti. U jelu je bio umeren, ali je u piću prelazio meru.3
Jugović je napisao, i posle sebe u rukopisu ostavio: „Primječanija najvažnijih događaja u Srbiji.“
Ovaj rukopis je štampao je u svojoj „Istoriji najvažnijih događaja u Srbiji od 1459 do 1813,“ Pavle Jovanović, u Novome Sadu, 1847.