Karadžić Vuk Stefanović rodio se u selu Tršiću, u Jadru, 26 oktobra 1787, od oca Stevana i matere Jegde.
Roditelji su se Vuku jako obradovali; jer su, pre njega, imali petoro dece, pa ih je sve pokrila crna zemlja! Za to su i želeli da se ovom muškarcu nadene ime kome ne ude ni uroci, ni čini, niti ikoja nevidovna sila, kao da su slutili da će ovo njihovo detence imati, u svom životu, da se bori s mnogim i vrlo jakim halama! I muškarcu je, na krštenju, nadenuto ime Vuk; i on je ostao živ, zdrav, i napredan, na veliku radost roditeljima, i na veliku sreću srpskomu narodu!
Detinjstvo svoje proveo je mali Vuk u kući očinoj, u selu Tršiću… Tu, na krilu majke svoje, slušajući iz njenih usta krasnu pesmu, koja preljinu vretenu pomaže da se brže okreće; ili bajnu priču koja bi, u duge zimnje večeri, kazivala za vremena davna, za događaje već minule, jamačno se je, prvi put, mladić zadahnuo miljem narodnoga jezika i narodnih melodija. U to doba morala je malome Vuku omileti i jeka od gusala, kada je koji starac, s pola zatvorenim a pola suznim očima, preko struna javorovih gusala, iskazivao bolje i nade narodnoga srca.
Vuk je počeo učiti knjigu u svojega rođaka, Jevte Savića—Čotrića, koji je, i bez toga, stekao lepih zasluga za svoju otadžbinu.
Godine 1795, odvede otac Vuka u Loznicu, u školu, gde je ponovio bekavicu (bukvar), i uzeo časlovac. Mali đak bejaše vrlo srećan što je već časlóvac; ali, za nesreću, udari u Loznicu kuga, i rastera sve đake iz lozničke škole.
Od kuge Vuk pobegne iz Loznice u Tršić kući. Posle dva tri meseca, otac ga odvede u manastir Tronošu na nauku.
Ni u Tronoši Stevanov sin nije ostao dugo, ili što se onde više radilo nego učilo, ili što otac njegov nije mogao davati ni ono malo plaće što je trebalo dati za to učenje?
Vrativši se kući, Vuk je išao za stokom, kao i drugi njegovi vrsnici u Tršiću; ali ipak nije zaboravljao svoje knjige. Ne imajući mastila za pisanje, utukao bi baruta, razmutio bi ga u vodi, i time bi zapisivao što je želeo zabeležiti.
Ovako je smeran početak potonjim velikim preobražajnim radovima Vukovim!
Seljaci su gledali Vuka kao neko neobično dete, i čudili su mu se. A tršićki spahija, Sulejman Alibegović, kad bi god dolazio u selo, prizivao bi Đaka Vuka, da mu što pročita, ili da što zapiše, i svakad bi mu davao mesta za svojom trapezom.
Godine 1804 u Srbiji se javiše veliki događaji: zadimi se barut od Morave do Drine; dve svagdašnje neprijateljske sile, koje su dugo ćutale jedna pored druge, zakrviše se javno: buknu rat između Srba i Turaka. Za drugim knežinama srpskim, usta i Jadar, postojbina Vukova. Vođ jadranskih ustanika bejaše čuveni četobaša Đorđe Ćurčija, koji uze mladoga Vuka iz Tršića sebi za pisara!
Ali na skoro Turci pređu ispreko Drine velikom silom, i zauzmu Jadar i Tršić. Malo docnije i Đorđe Ćurčija pogine, te Vuk, onda, pomisli da ide dalje da se uči.
Godine 1806, kad mu je bilo 19 godina, Vuk se prijavi školskoj vlasti u Karlovcima, i zamoli joj se da ga primi u gimnaziju. Zbor profesorski ne primi u gimnaziju mladića koji ima već 19 godina, a nema svedočanstva da je, pre toga, uredno svršio što treba.
Vuk ipak ostane u Karlovcima neko vreme učeći se, kao dragovoljac, koliko je sam mogao.
Ne mogući se redovno učiti, Vuk ostavi Karlovce, i vrati se kući, u jesen 1807. Tada je Jadar, po drugi put, bio otet od Turaka. I tada Vuk postane pisar u vojvode Jakova Nenadovića.
Na, skoro, posle toga, vidimo ga u Beogradu, kao maloga pisara u Sovetu; a godine 1808, kad Jugović otvori, u Beogradu, veliku školu, Vuk na novo navali učiti se.
Prekomerno naprezanje u učenju, a i nazebi, pre toga, u vojsci, svale ga u bolest, te je, leka radi, išao u Mehadiju, u Novi Sad lekarima, i u Budim; ali se nigde nije mogao potpunce izvidati.
Godine 1810, pred sami kraj vrati se u Beograd, s hromom nogom, koju je već morao nositi na štuli.
Tada je postao učitelj u osnovnoj koli u Beogradu. Koliko je ostao kao učitelj, ne zna se, ali ga, godine 1811, vidimo kao pisara u savetnika Jevte Savića—Čotrića, njegova rođaka, koji je bio zakupac skele kladovske.
Godine 1812 slao ga je Sovet, po državnom poslu, u Negotin, gde se je poznao i pobratio sa slavnim junakom Hajduk-Veljkom. Iz Negotina je, po raznim poslovima graničnim, slan u Vidin, vidinskomu Mula-paši.
Godine 1813, pre nego što je nastupio rat, Vuk je određen za starešinu srezu brzopalanačkom, a kad je rat započet, on je došao u Beograd, odakle je, u dva maha, slan u Poreč, po službenoj potrebi. Kad se je, drugi put, vraćao niz Poreča, nije mogao doći u Beograd, jer su Turci već bili niz Moravu sašli na Dunavo. I tako Vuk ostavi Srbiju pa, preko Pančeva, ode u Beč.
Mlad, neznan, u toliku tuđemu svetu, a siromah, Vuk se je ipak nadao da će ga želja za naukom nameriti na kakva god dobra čoveka. I ta ga nada nije prevarila. U Beču se brzo pozna s čuvenim naučnikom Kopitarom, koji ga uputi da u književnost srpsku unese živi srpski jezik, mesto one mešavine sloveno-srboruske kojom se onda pisalo.
To je bio posao sa svim nov, i veoma težak; ali vrednom, bistrom, darovitom Vuku pođe za rukom, ako i sporo i mučno. On, godine 1814, štampa dve knjige:
- Malu prostonarodnu slaveno-srbsku pesnaricu;
- Pismenicu srpskog jezika.
Godine 1815 Vuk siđe iz Beča u Srem i, u manastiru Šišatovcu, kod čuvenog arhimandrita, potonjega vladike L. Mušickoga, proveo je od proleća do jeseni, sabirajući reči, i prepisujući pesme od Tešana Podrugovića, Filipa Višnjića, i drugih pevača. Mušicki je Vuka sokolio na taj rad, i dao mu je oko 4000 reči srpskih, koje je bio skupio šidski paroh Avram Panić.
Na kraju godine 1815, Vuk štampa i drugu zbirku pesama, koju je nazvao:
„Mala prostonarodna slavenosrbska pjesmarica, 2. čast, u Vijeni, 1815“.
I godine 1816 Vuk je boravio kod Mušickoga, u Šišatovcu, od meseca marta do septembra.
Iza tih prvih radova, Vuk prione sastavljati Srpski Rečnik. O tom radu on sam priča ovako:
Kopitar je svako veče, i po kiši i po snegu, dolazio k meni. Ja sam mu kazivao šta koja reč znači, dokle je ne bi dobro shvatio. Za tim je on te reči prevodio na latinski i nemački. Svaki dan se naš posao pomicao po malo napred, te tako, za tri godine, bi gotov za štampu Srpski Rječnik, sa 26,270 reči!
Ovo vreme neću nikad zaboraviti: tada je moje nepouzdano znanje srpskoga jezika postalo pouzdano; tada mi se je, malo po malo, rodila misao o oblicima reči, o njihovoj gramatičkoj promeni, i o razlici izgovaranja po mestima, i o sintaktičkom sklapanju reči. Zahvaljujući Kopitarovu upućivanju, ja sam se sve bolje poznavao sa svojim pozivom, i postajao sam u njemu sve pouzdaniji.
Na štampanje ovoga, prvoga Srpskog Rečnika Vuku je dao 5000 forinata bečki trgovac, g. Tirka. Za tu pomoć ima se najviše zahvaliti Tirkinoj ženi, koja je bila Srpkinja iz kuće Demelića.
Učeni svet primi Vukov Rečnik s najvećim zadovoljstvom, i razglavi ga kao najbolje svedočanstvo o životu i snazi srpskoga naroda.
Godine 1818, Vuk se je i oženio u Beču, devojkom Anom Krausovom, s kojom je, posle, izrodio decu, i svoj vek proveo.
— Da nije bilo moje štule, to jest hrome noge, koja me je vezivala za kuću, govorio je Vuk docnije: — da nije bilo moje dobre žene Ane, i da nije bilo Kopitara: ja nikada ne bih bio ovo što sam!
Ovako je on sam sve pripisivao trima slučajnostima u životu.
Godine 1819, Vuk je putovao u Rusiju, i onamo je svuda bio lepo priman i odlikovan. Tada je postao član Društvu prijatelja ruske književnosti, u Moskvi, i član „Učenom Društvu,“ u Krakovu.
Godine 1820, dolazio je u Kragujevac Knezu Milošu, i tada je video starca Miliju iz Kolašina, te od njega prepisao pesmu Banović Strahinja.
Vrativši se u Beč, Vuk spremi za štampu narodne pjesme srpske, ali mu dvorska bečka cenzura zabrani štampati ih u Beču. Za to ih on štampa u Lipisci, 1823—1824 godine.
u to vreme Vuk se je poznao sa slavnim nemačkim pesnikom Getom, koji je, prvi, preveo na nemački jezik jednu srpsku narodnu pesmu; a poznao se je i s Faterom, koji je napisao raspravu o tom: kako treba razumevati srpske narodne pesme!
Još godine 1819 bio je počeo prevoditi Novi Zavet, ali je u tom bio zle sreće: englesko biblisko društvo, komu je ponudio taj svoj prevod, ne primi ga, nego primi prevod Atanasija Stojkovića koji je, po jeziku, prava nakaza.
Među tim je Vuk u Beču izdavao zabavnik Danicu za godine: 1826, 1827, i 1828.
Ove poslednje godine, dozove ga Knez Milošu Srbiju, pa ga postavi za predsednika sudu beogradskom, i odredi ga za člana onoj komisiji koja je spremala zakone za Srbiju.
Godine 1831 Vuk je ostavio i komisiju, i službu, i Beograd, pa se vratio u Beč.
Zašto je ovo učinio najbolje se vidi iz pisma koje je pisao Knezu Milošu 18 aprila 18321.
Vrativši se u Beč, Vuk se, po drugi put, krene u Rusiju, i to u Petrograd, 1833. Tada se je video i poznao s mladim crnogorskim vladikom, Petrom Drugim, pesnikom.
Godine 1834 Vuk je proputovao kroz Dalmaciju, Dubrovnik, i Boku Kotorsku; i boravio je, neko vreme, u Crnoj Gori. Posle toga napisao je članak o Crnoj Gori, koji je izašao na nemačkom jeziku, a ime mu je: Crna Gora i Crnogorci.
Kao što se je videlo iz pričanja dovde, Vuk je, po odlasku svom iz Srbije 1813, većinom živeo u Beču. Istina se je događalo da je njemu, ovda onda, i zabranjivano prelaziti u Srbiju: ali, pri svem tom, on je u Beču živeo najviše za to, što žena njegova — rođena bečkinja — nije mogla nigde na drugom mestu da se obikne. Vuk je, 1829, ogledao da se stani u Zemunu, ali se ona nije nikako mogla naviknuti na Zemun; posle toga, prešao je bio u Temišvar, pa i onamo je bilo to što i u Zemunu.
Najposle, 1859, kad su se Obrenovići vratili u Srbiju, došao je i Vuk u Beograd, i tada je baš mislio ovde ostati, ali mu se žena nikako ne mogaše naviknuti na Beograd, nego ode u Beč, pa za njom ode i Vuk2.
Da bi se lakše videlo i bolje upamtilo što je srpskom narodu ostalo od Vukova pera, stavljam ovde, u koliko sam mogao saznati, po godinama, sve što je Vuk napisao, ili skupio, pa ili sam štampao, ili je to učinio ko drugi, posle smrti njegove.
Tako je izišla:
- 1814 — Mala prostonarodna slavenosrpska pesnarica, u Vijeni;
- 1814 — Pismenica srbskog jezika, po govoru prostoga naroda napisana, u Vijeni;
- 1815 — Kritika na Ljubomira u Jelisijumu, u „Novinama Srpskim“;
- 1815 — Mala prostonarodna slaveno-srbska pesmarica, II čast, u Vijeni;
- 1818 — Srpski Rječnik, u Beču;
- 1819 — Kritika na III-ći deo „Ljubomira;“
- 1821 — Narodne Srpske Pripovijetke, u Beču;
- 1821 — Odgovor Štipkaloviću ili Ranitoviću, u Beču;
- 1821 — Pismo D. Frušiću, u Beču;
- 1821 — Nekoliko riječi mojim ovogodišnjim recenzentima, a osobito Blagoju Štipkaloviću, i starcu Kuckalu, u Beču;
- 1821 — Dodatak k Sankt Peterburskim sravnitelnim rječnicima sviju jezika i narječija, s osobitim ogledima bugarskoga jezika;
- 1823 — Narodne Srpske pjesme II i III, u Lipisci
- 1824 — Narodne Srpske pjesme I;
- 1824 — Ogledi Svetoga Pisma na srpskom jeziku;
- 1826 — Danica, za 1826;
- 1827 — Žitije Đorđa Arsenijevića Emanuila, u Pešti;
- 1827 — Danica, za 1827;
- 1827 — Prvi srpski Bukvar, u Beču;
- 1828 — Danica, za 1828;
- 1828 — Miloš Obrenović Knjaz Serbiji, ili Građa za istoriju našega vremena, u Budimu;
- 1829 — Danica, za 1929;
- 1833 — Luke Milovanovića opit nastavljenja k srpskoj sličnorečnosti i slogomjerju ili prosodiji;
- 1833 — Narodne Srpske Pjesme, IV, u Beču;
- 1834 — Danica, za 1834;
- 1836 — Narodne srpske poslovice, na Cetinju;
- 1839 — Odgovor na sitnice jezikoslovne J. Hadžića — Miloša Svetića, u Beču;
- 1841 — Srpske Narodne pjesme I, drugo izdanje, u Beču; — Za ovu knjigu dobio je Vuk od ruskoga cara Nikole zlatnu medalju koja vredi preko 60 dukata; srpska vlada povisila mu je penziju sa 50 talira, a grčki kralj Oton zahvalno mu je vrlo laskavim pismom;3
- 1843 — Vukov odgovor na Utuk Miloša Svetića, u Beču;
- 1845 — Narodne srpske pjesme, III, u Beču;
- 1845 — Vuka St. Karadžića i Save Tekelije pisma Platonu Atanackoviću, u Beču;
- 1846 — Srpske narodne pesme, III, u Beču;
- 1847 — Novi zavjet, u Beču:
- 1847 — Gospodinu sa dva krsta;
- 1849 — Srpske narodne poslovice, drugo izdanje, u Beču;
- 1849 — Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, u Beču;
- 1852 — Srpski rječnik, drugo izdanje, u Beču;
- 1853 — Srpske narodne pripovijetke, u Beču;
- 1857 — Primjeri srpsko-slovenskoga jezika, u Beču;
- 1860 — Pravitelstvujušči Sovjet srbski za vremena Karađorđijeva, u Beču;
- 1861 — Odbrana od ruženja i kuđenja, u Biogradu;
- 1862 — Srpske narodne pjesme IV, u Beču;
- 1863 — Priprava za istoriju svega svijeta. Preveo Dimitrije Vladisavljević, u Beču;
- 1864 — Novi Zavjet, treće izdanje (a 1857 je drugo) u Beču;
- 1865 — Srpske narodne pjesme V, u Beču;
- 1866 — Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske)
- 1867 — Život i običaji naroda srpskog, u Beču;
- 1867 — Novi zavjet, četvrto izdanje, u Beču;
- 1872 — Deutsch-Serbisches Wörterbuch, Wien;
- 1875 — Srpske narodne pjesme II, treće izdanje, u Beču.
U svima ovim svojim radovima, gde više a gde manje, Vuk je obelodanjivao nešto novo, nešto neobično za književnike onoga doba; obelodanjivao je: zrelost i podobnost narodnoga jezika za jezik književni, uvodno je novi pravopis; i, postavljajući južni govor srpski, kao najudesniji za jezik književni, pokazivao je svu širinu našega plemena.
Protiv toga preobražajnoga rada digli su se svi u kojih su navike bile jače od kritičke pameti. Borbu je vodio Jovan Hadžić (Miloš Svetić), Srpsko Učeno Društvo, i mnogi drugi.
Vuk je svoju reformu, i svoje poglede, branio oružjem nauke. Borba je trajala dugo, vrlo dugo, i bivala je, često, tako oštra da ni jedna strana ne bi štetovala da je više vlasti nad sobom imala. Najposle, videlo istine i nauke rasteralo je mrak navike i strasti. Glavna misao Vukova pobedila je slavno.
Godine 1868, marta 12, u Srbiji je dignuta i poslednja smetnja koja je bila stavljena Vukovu pravopisu. Nu Vuk toga nije dočekao; on je preminuo u Beču, 26 januara, 1864 godine, po starom kalendaru.
Po smrti je ostavio dosta sastava i zapisaka važnih za istoriju i za poznavanje života srpskoga naroda.
Vuk se je, u svom životu, pišući i štampajući knjige, gotovo uvek borio s oskudicom. Najveću pomoć, svega veka svoga, imao je od Obrenovića. Tako, još 1824 godine, dao mu je Knez Miloš 2000 forinata za rukopis, koji je štampan u Beču na srpskom, a u Petrogradu na ruskom jeziku. To je Život Kneza Miloša.
Od toga doba, Vuk je od Obrenovića dobijao i redovnu pomoć i vanredne potpore.
Od srpske vlade primao je najpre 150, pa 200, a najposle 400 talira penzije na godinu.
Pored te penzije, dobijao je od Kneza Mihaila, svako godine, po 600 talira. Tu pomoć je Knez davao Vuku i onda kad je sam, boraveći u Beču, kunatorio bez novaca.
Vukov sin je, kao „blagodejanac“ srpske vlade, svršio škole; posle čega stupio je u vojsku, i došao do čina kapetanskoga, pa je, drage volje, ostavio službu, i otišao u Rusiju.
Žena Vukova pak, po smrti njegovoj, primala je od srpskih vladalaca, Mihaila i Milana, po 300 talira na godinu .4
Vuk je bio rasta srednjega; lica nekako trougla s ispupčenim jagodicama, a upalim, malim, crnim svetlim očima, koje su najviše gledale preda se; u licu je bio crnožute masti; guste, prosede obrve, i vrlo veliki brkovi davali bi licu njegovom sa svim osobit i oštar izraz.
Vuk je uvek nosio crn, vrlo dugačak kaput na struk, a na nogama crne čizme do kolena. Leva noga, od bolesti, koja je pominjana ranije, bila mu se je, u pregibalu, pokupila, i morao ju je nositi na štuli. Za to je uvek hodio lagano; na glavi je imao crveni fes, s plavom, raspredenom kićankom, i taj fes nije skidao ni u sobi, gotovo nikad.
Vuk je umeo vrlo slatko pričati, ma da je znao vrlo vešto i prećutati što nije za pričanje. Govoreći, često je ponavljao nemačku uzrečicu „Majn Got!“
Posle sebe, Vuk je ostavio ženu Anu, sina Dimitrija, i kćer Minu, koja je bila udata za profesora Aleksu Vukomanovića, pa je obudovela. Danas mu je živa samo kći Mina, a žena Ana, i sin Dimitrije umrli su.
U Narodnom Muzeju, u Beogradu, ima nekoliko Vukovih slika, iz raznih njegovih godina: sve su pogođene vrlo dobro.
Srpska kraljevska vlada prekupila je od g-đe Mine, kćeri Vukove, pravo na preštampavanje svih Vukovih dela, za godišnju rentu od 6000 dinara, koja joj se daje, i koja će joj se davati dok je god živa, i od svake preštampane Vukove knjige po 50 egzemplara.
U početku 1887 godine, štampana je prva knjiga Vukovih dela, u Beogradu. U toj su knjizi najstarije junačke pesme.
U polovini godine 1887, Srpska vlada radila je da kosti Vukove iz Beča prenese u Beograd, i da proslavi stogodišnjicu od Vukovoga rođenja. Mislilo se da ta proslava bude oktobra 1887, pa posle je odgođena za maj 1888.
Dopuna
Za Vukovoga sina Dimitrija kazano je da je dragovoljno ostavio oficirsku službu u Srbiji, i otišao u Rusiju.
To je pak bilo ovako:
Vukov sin Dimitrije, kao srpski oficir, nahodio se službom u Smederevu. U to vreme on isprosi u Pančevu devojku, i tast mu, odmah na proševini, dâ 500 dukata, pa će docnije biti venčanje. Dimitrije ode u Smederevo i, za jednu noć, prokarta svih pet stotina dukata!…
Njegov tast, čuvši to, dođe u Beograd Knezu Mihailu i kaže, da Dimitriju prašta dane novce, ali ga ne će za zeta!
Knez Mihailo zovne vojnog ministra Blaznavca, i zapovedi mu: da odmah od Karadžića uzme ostavku na službu. Dimitrije, pošto na taj način dâ ostavku, ode u Rusiju, i onamo je i umro. Eto tako je on ostavio službu!
Kosti Vukove prenesene su iz Beča u Beograd, i svečano sahranjene u kameni sarkofag ispod zapadnih vrata beogradske crkve na levoj strani, 30. septembra 1897.
Grob mu pokriva ploča s ovim zapisom:
Vuk Stef. Karadžić
Otac nove književnosti srpske
Rođen u Tršiću 1787
Preminuo u Beču 1864
Po naredbi Kralja Aleksandra I
Prenesen iz Beča
i ovde sahranjen 30 septembra
1897
Spram Vukova groba u crkvenom zidu ima ploča s ovakim zapisom:
„Pod krilom ove crkve metar i po na zapad počivaju smrtni ostaci Vuka Stef. Karadžića 1787—1964—1897“.