Mladenović Gligorije (Gliša)1. Glišin otac Antonije doselio se, od prilike 1780 godine, s granice hercegovačke u Košlje, u sokolsku nahiju. Doveo je u Košlje četiri brata i tri sina. Najstariji sin bio mu je Gligorije (Gliša), srednji Đoka, a najmlađemu se ne pamti ime.
Stari ljudi, znanci Antonijevi, pričali su, a i sam je Antonije mnogo puta kazivao: kako se u njegovoj porodici pouzdano zna, da su poreklom od kosovskih junaka Jugovića. Jedan sin Jug-Bogdanov ostao je, vele, živ posle kosovske pogibije, pa se sklonio negde u one krajeve oko Gusinja, i tamo zakućio kuću, od koje je, po kazivanju starih ljudi, i ovaj Antonije, Glišin otad. Sam Antonije slušao je iz usta svoga deda: kako su se njihovi stari za dugo prezivali „Jugovići“, pa su posle, u zlu zemanu, morali promeniti to starinsko prezime; a promenili su ga, veli, ne toliko zbog „nekrštenih“ koliko s „krštenih“ Turaka.
Antoniju je bilo preko 70 godina kad se doselio u Košlje. I braća su mu bila ljudi već u godinama; trojica ženjeni — imali su svojih kćeri i sinova, a jedan brat nije se hteo nikako ženiti. Sinovi Antonijevi došli su u Košlje svi neženjeni. Ele njihova, je zadruga bila prilično jaka, i brzo je zakućila kuću na novome naselju. Antonijeva kući u Košljana bila je, u ono doba i u onim prilikama, dosta imućna. Barem nije suvotovala; mogla je dočekati i imala čime ponuditi svakoga putnika i namernika.
U tom počnu dosađivati Antonijevoj kući i Turci i hajduci. Turci su padali često na konak, i činili kojekakva nasilja. Hajduci su opet, na svoj način, uznemirivali Antonija i njegove kućane. A i jedni i drugi raznesu, pojedu, i popiju, što god zadruga privredi. Kad je ta dvostruka napast dosađivala kući, Gliša je bio kućni starešina; jer je Antonije bio već ustupio starešinstvo svome najstarijemu sinu.
Jednom u veče kaže Gliša svima kućanima svojim: kako se već više ne može trpeti zulum turski, i nasrtanje hajdučko, na njihovu kuću; kako je on naumio da se odmetne u hajduke, i kako će, kao hajduk, mnogo bolje braniti kuću i čeljad od napasti turske i hajdučke.
Tako je i uradio. Odmah sutra dan iskupi 10 ljudi, s kojima se ranije dogovorio da ide u hajduke, pređe Drinu i ode u Bosnu. Za kratko vreme, imao je četu od 28 hajduka, kojoj je bio harambaša. Gliša je posle kazivao, kako od tih prvih dana njegovoga hajdukovanja, pa čak do kraja, nije nikad bilo u njegovoj četi manje od 25 druga, a najviše ih je bilo 31 i on 32-gi.
Gliša je mahom hajdukovao po Bosni, a hajdukovao je i po Arnautluku, i po Hercegovini. Po nekad se bavio tamo sve leto, ako mu se prizori u Bosni. Ovamo u Srbiju preskakao je često, svakoga leta, te obilazio kuću i svoje kućane u Košljama, koji su već bili mirniji i od Turaka i od hajduka. U Bosni je Gliša imao dosta dobrih jataka. Bili su mu jataci i sami imućniji Turci. Najviše se hvalio nekim Mejom Čolićem, vrlo bogatim Turčinom, u Bosni, u koga je više zima zimovao.
Govorio je često:
— Bog da mu dušu prosti! Zbog mene je platio glavom Turcima. Nego sam ga bratski osvetio, da ne žali što je poginuo. Vala je i zaslužio da ga osvetim kao brata; jer mi ni rođeni brat ne bi mogao biti bolji prijatelj, nego što mi je bio rametli-Mejo, Bog da ga prosti, po njegovoj veri!
Po kazivanju samoga Gliše i njegovih drugova hajduka, on je sa svojom četom udarao na Turke zulumćare po Bosni, Srbiji, Hercegovini, i Arnautluku. Kad dočuje da je negde kakav beg ili aga dosadio sirotinji svojim zulumom, on je išao sa svojim društvom na njega, ne pitajući kako će proći. I vazda ga je služila sreća hajdučka, te je svakad dobro i srećno prolazio. Samo se dva puta, u svome hajdukovanju, našao bio u velikoj nevolji. To je bilo jednom kad je udario na nekoga bega od porodice Ljubovića, u Nevesinju. Neki Gica, stari hajduk iz čete Glišine, priča taj događaj ovako:
„U ono vreme beše se pročuo veliki zulumćar u Nevesinju, nekakav Beg Ljubović. Mi smo čitava dva leta saletali našega harambašu Glišu, da idemo u Nevesinje i da udarimo na toga bega. Kad mu god, veli, to pomenemo, Gliša zaište konce od torbonoše (najmlađega hajduka u družini što nosi harambašinu torbu, dok ne dođe kakav novajlija u hajduke te ga odmeni). Rasturi te konce, pogleda u njih, pa se tek namršti, i rekne nam:
— Ta u veru ga tursku, ko bi više od mene želeo da mu odemo u pohode, ali eto šta mi ovi nesrećni konci kažu: vratit ćemo se s velikom štetom, a ne ćemo učiniti ništa od junaštva“.
Mi, veli, onda ućutimo svi. Posle nekoga vremena, čujemo jednako glas za glasom od naših jataka i drugih ljudi, kako onaj Ljubović čini čuda po Hercegovini. Mi onda svi navalimo na harambašu, da idemo pa makar svi izginuli. Harambaša pristade. Mi ga onda zamolimo da turi opet one konce i da vidi kako ćemo proći:
— Kako prošli da prošli, reče nam on: — Rekao sam, i ići ćemo, pa makar konci kazali da se ni jedan ne će vratiti!
— Tako je, odgovorismo mi: — ali baš te molimo, harambaša, baci ih, šale radi!
On se nasmeja, zaiska konce od torbonoše, rasturi ih i pogleda, pa se tek na jedan mah namršti, rekao bi kiša će mu iz čela udariti; odgurnu ljutito rukom one konce, i viknu torbonoši:
— Uzmi ta g… i metni u torbu! Nama, društvu, reče vrlo ozbiljno i oštro:
— Kad sam rekao, valja nam ići, drugo nije! A ove trice, dodade, pokazavši na konce u torbi: — vrlo rđavo kažu. Nas će se vratiti iz Nevesinja manje pet druga, a može nas i više ostati tamo. Nego ne treba sve verovati kučinama i koncima, u veru ih!
I tako se mi odmah krenemo u Hercegovinu. Putovali smo četiri noći. Pete noći, udarimo na begovu kuću, na njegovom spahiluku, u Nevesinju, gde je letovao. Kuća beše sva od kamena, a naokolo čitav grad i šanac. Mora da nas je neko potkazao begu, pa se spremio da nas dočeka, jer po pucanju iz pušaka, računali smo da je unutra bilo više od 60 Turaka, što su kroz mazgale pucali na nas. Tukli smo se dugo i žestoko, ali uzalud?… Turci nas odbiše od begove kuće. Pogibe nam tu šest druga na mrtvo, a dvojica se lako raniše. I tako se mi vratimo iz Nevesinja sa štetom, a ne mogosmo dosaditi begu Ljuboviću. Od tada do našega rastanka s hajdučinom i Glišom, verovali smo u njegove konce, što no reku, kao da je Bog s neba kazao.
Drugi slučaj, kad je Gliša sa svojom družinom zapao u nevolju, bio je ovakav: Dobio se on sa svojom četom na daniku u Javorini, u Bosni. Naiđe od nekud nekakav Jevrejin, kalauz trgovački, šta li je bio. Gliša ga smotri iz gore, pa pošlje jednoga od svoje družine da mu dovede Jevrejina. Dođe Jevrejin prilično poplašen i unezveren pred harambašu. Gliša mu rekne:
— Ne boj se ništa, Jaudija! Ti ćeš, čini mi se, dole u čaršiju. Evo ti dvanaest talira. Kupi mi za družinu baruta, opanaka, i kremenja, pa donesi amo. Platiću ti dobro za trud; ali nemoj se glavom šaliti da nas potkažeš Turcima! Zlo ćeš proći!
— Jevrejin uzme pare i ode. Čim dođe u varoš, on pravce te k muselimu pa kaže:
— Eno hajduka tu i tu na daniku. Muselim brže bolje digne jaku poteru, iziđe u planinu, i napadne Glišu i njegovu družinu. Hajduci uhvate dobre busije, i stanu se braniti. Boj se bio gotovo vas dan. Hajduci jedva odbiju Turke. Tu pogine šest drugova Glišinih. I sam Gliša bude teško ranjen. Kako je bio polegao po svojoj pušci za busijom, nekakav Turčin uoči ga s jedne glavice, pa ga pogodi iz puške baš za vrat u babinu dolju, s leve strane, i kuršum prožeže na desnu stranu ispod vitih rebara. Sam Gliša kazivao je posle:
— Da sam se desio sit, ne bih od te rane ostao živ; ali, srećom, ne bejasmo onda okusili ništa za 24 sahata. On bi možda tako ranjen, svršio tu u planini, da ga nije neki Krsta, vredan hajduk i najjači u družini, ugrabio, i na leđima izneo iz one vatre. Od te rane, bolovao je Gliša četiri i po meseca, sve u kući onoga dobroga Turčina Meje Čolića. Čim se izlečio i ozdravio, odmah je otišao svojoj četi u goru.
Prošlo je, posle toga, dosta vremena. Gliša se opet desio na daniku sa svojom družinom u Javorini, na onom istom mestu, gde ga je pre muselim napao s poterom. Zlo nanese opet onoga Jevrejina, koji je Glišu potkazao Turcima, i kog je Gliša onda dobro smotrio da je za vreme boja bio jednako među turskom poterom i s muselimom. Čim ga smotri, vikne svojoj družini:
— Dovedite mi onoga gada, u veru ga!
Harambašina se odmah posluša. Jevrejin je, za trenut oka, stajao pred Glišom, sav premr’o od straha. Harambaša se osvrte oko sebe, pa pokaza dva podebela jelića, naporedo za dva koraka jedan od drugoga, i reče svojim ljudma:
— Savijte i okrešite te jeliće!
Hajduci ih očas saviše i okresaše jataganima. On im onda zapovedi da nađu pavitine. I to se odmah nađe. Tad Gliša odvali komad smole, što beše nakapala pored jednoga bora i raščvarila se na vrućini, ulepi smolom Jevrejinu bradu, te dođe kao čepić. Onda reče hajducima te vezaše Jevrejinu ruke pavitinom za vrhove onih okresanih jelića, potpališe mu usmoljenu bradu, pustiše jeliće, i nesrećni Jevrejin odlete u vis sa zapaljenom bradom, derući se i jaučući užasno. Gliša reče kratko svojoj družini:
— „Hajdemo odavde!“
I tako hajduci odu, sa svojim harambašom, slušajući još na daleke jauk i zapomaganje tako obešenoga Jevrejina u planini. Posle nekoga vremena, prošao je Gliša opet tuda sa svojom četom, i video je samo kako se leleja kostur Jevrejinov na vrh ona dva jelića. Gliša je često pominjao kako mu je žao što se tako strahovito osvetio tome nesrećniku.
— Ali, veljaše dalje: — potkaza nas gad, te u malo svi ne izgibosmo!“
Za prvih godina Glišinoga hajdukovanja, bio je u Podrinju nekakav aga, koji se bio pročuo s onog istog gadnog nasilja, s koga i Sali-Aga, poznati Rudnički Bik. Taj podrinski Bik uobičajio je po svojim selima jus primae noctis. Neminovno je dohodio na svaku svadbu, kad dočuje da je vođevina lepa, da se posluži tim svojim uobičajenim pravom. U tom neki domaćin, jatak Glišin, iz onih sela, isprosi lepu devojku za sina. Da mu obesni Turčin ne osramoti kuću i veselje, pošlje haber Gliši u Romaniju:
— Tebi je moja kuća bila otvorena u svako doba, i valjao sam ti koliko sam mogao. Pomagaj sad ti meni. Sačuvaj mi kuću od sramote!
Gliša poruči tome domaćinu da slobodno kupi svatove i da vodi devojku, a on mu daje tvrdu veru hajdučku da mu Turčin ne će doći na svadbu. Tako je i bilo. Baš onaj dan, kad je bila svadba, krene se aga, samo s jednim seizom, da bahne u kuću onome domaćinu. Kad je bio kroz planinu, na jedan mah, ispadne Gliša sa svojom družinom i privikne:
— Stoj, Turčine! Oturaj pusat! Turčin, videći pred sobom zapete puške, odmah odjaše s konja i oturi oružje. Gliša zapovedi svome torbonoši te kaštiguje Turčina onako kako je zaslužio! Onda ga pusti da se vrati svojoj kući, i na polasku pripreti mu:
— Ako još jednom pođeš tim putem kojim si danas pošao, uhvatiću te, u veru te, i sve ću ti skidati kaiš po kaiš s leđa!
I odista tome nasilniku nije više nikad palo na um da ide kome na svadbu. A nekako je u brzo i umro. Kažu da je presviskao od sramote i jeda, što je zlo prošao u tom sukobu s Glišom.
Gliša se oženio 1801 godine kao hajduk. Po pričanju njegove žene Boje (Bosiljke), to je bilo ovako: Jednom iziđe on sa svojom družinom na neku poljanu, blizu sela Kruščice (na granici sokoske i užičke nahije). Tu smotri vrlo glednu devojku koja čuva ovce i veze zarukavlje. To je bila Bosiljka.
Kad videh, veli ona: — tolike ljude pod pusatom i u dobrom ruvu, pomislih da su Turci, pa se prepadnem. Dok Gliša valjda poznade da sam se ja propala, pa još iz daleka viknu:
— Ne boj se ništa, devojko! Nismo mi Turci, nego hajduci koji bijemo Turke. U tom priđe bliže, a družina mu zaostade jedno 30 koraka od nas. Nazva mi Boga. Ja mu odgovorih:
— Bog ti pomogao! a ispod očiju gledam mu za pojasom oružje, sve u čistoj srmi. On me onda upita: odakle sam, i čija sam. Kažem mu ja, da sam iz Kruščice, toga i toga kći. A on ni pet ni devet nego:
— Devojko! Ja sam Gliša, harambaša hajdučki. Sad nemam nigde ništa, osim, Bogu hvala, zdravlja i ovog mog oružja što vidiš. Hoćeš li ti poći za me? Ja se malo zastideh i zbunih, kad me to zapita. A on mi reče:
— Ništa, ništa! Nemoj se plašiti. Ako ne ćeš, kaži mi slobodno: ne ću! Ja se ni malo ne ću ljutiti.
I tako ti ja, Bog me, nešto od straha, a nešto što mi omile ono njegovo oružje za pojasom (osobito dževerdan o ramenu sijaše mu se kao da je od gruševine, a po njemu sve pavta do pavte od čiste srme, e činjaše mi se onakoga nema ni u cara), odgovorim polako:
— Pa ja bih pošla, ako mi otac rekne.
Gliša odmah izvadi četiri mekane mahmudije, dade mi ih i reče:
— Kad odeš večeras kući, kaži ocu sve. Ja njega poznajem dobro, a i on je valjda za mene čuo. Doći ću s nekoliko druga ovih dana da te zaprosim. Ako on ne pristane, nikom ništa; ja ti te pare poklanjam.
Kad je prošlo desetak dana, dođe Gliša odista sa sedam osam druga te me isprosi, pa ode. Prošlo je pola godine, ja nisam ništa znala o njemu. Mislila sam da je poginuo negde u Bosni. Kad bi već u mrtvu jesen, eto ti Gliše sa družinom i svatovima po mene. Bi svadba i mi se venčasmo; on, posle nekoliko dana, ode svojoj družini u Bosni, a ja osta u Košljama kod njegove kuće, koja je već bila otančala zadrugom, a i otac Glišin Antonije, bio je umro.
Kad je buknuo prvi ustanak 1804 godine, Gliša se odmah, sa svojom četom, pridružno uz ostali narod i tukao se s Turcima u više bojeva. Tukao se na Čokešini 1804 godine, kad su ono poginula braća Nedići. Tukao se na Čučugama, gde je Osman Džora do noge potučen. Godine 1806 u jesen, bio je Gliša pod Beogradom, kad je srpska vojska otimala taj grad od Turaka. I tu se ranio. Njegova žena Boja priča o tome ovako:
— Čim su naši ustali na Turke, dođe Gliša sa svojom družinom iz Arnautluka. Posedeo je kod kuće nekoliko dana, pa ode nekud s društvom. Kud je otišao, nisam znala. Prošlo je dosta vremena, kad eto ti Gice, njegovog dobrog druga, dođe od Beograda i kaza nam: kako su mnoge muke videli, dok su taj grad oteli od Turaka. Reče, dalje, da je tamo bio u boju i Gliša sa svojom družinom, da je ranjen, ali nije teško, da je ostao tamo da se leči. Njega je, veli, poslao da donese pozdravlje svima kućanima, da se ništa za njega ne brinemo. Gica prenoći samo jednu noć, pa ode opet u Beograd. Pošljeh po njemu Gliši dvoje čarape i preobuke. Kad je prošlo šest nedelja, dođe Gliša kući. Rana mu ne beše još sa svim zarasla. Ranjen je bio u butinu ispod maloga trbuha. Kod kuće se lečio sam travama i melemima. Kad je sa svim ozdravio, otišao je opet nekud od kuće; ali nije u hajduke. Jamačno je otišao opet da se bije negde s Turcima, uz ostalu srpsku vojsku.
Nesrećne 1813 godine, bio je Gliša u boju na Ravnju Zasavici. Odveo je bio sa sobom oba svoja brata: Đoku i onog najmlađeg, i tri šuraka, rođena brata Bojina. Tamo, u onom pokolju, poginu oba njegova brata i dva šuraka. Gliša se vrati sa Zasavice samo s jednim svojim šurakom, i dođe kući u Košlje. Boja, čuvši crne glase, kako su joj poginula dva brata i dva devera, dočeka Glišu i onog svog brata, kukajući i gruvajući se u prsi. Gliša joj rekne:
— Ćuti, Bojo, ne kukaj! Nisam ti nevere učinio. Tebi sam doveo barem jednoga brata živa i zdrava, a sebi ni jednoga! Nego osvetiću ih, ako Bog da!
I tako, pošto se odmorio kod kuće, digne se treći dan i ode opet u hajduke. Boja ga počne plačući zaustavljati:
— Kuda ćeš, Gliša, bolan! Na kome ostavljaš mene s ovo troje dece! (Lazarom, Smiljkom, i Đorđem). A on joj odgovori:
— Bolje ću te čuvati i nadgledati iz planine, nego iz kuće. Ostaj s Bogom!
I ode u goru.
Po njegovom kazivanju, bilo mu je tad teže hajdukovati nego u prvo vreme. Stari njegovi jataci neki pomrli a neki izginuli, a družina mu se stara rasturila. Gliša se mnogo promučio za ono vreme od 1813 do 1815 godine; ali je opet hajdukovao nešto po Srbiji a više po Bosni, držeći se Romanije i Javorine. Dok je tako hajdukovao, Turci ugrabe jednom zgodnu priliku pa udare na njegovu kuću u Košljama, kuću raskopaju i zapale, i pobiju sve što su našli živo, tako reći da ni petao ne ostane. Srećom, onaj Glišin šurak, što se vratio s njim sa Zasavice, nadao se, valjda, da će Turci razoriti kuću Glišinu, pa je ranije došao u Košlje, uzeo Boju i decu Glišinu, te odveo svojoj kući u Kruščicu.
Čim je Knez Miloš, 1815 godine, ustao na Turke, odmah dođe Gliša te se pridruži vojsci srpskoj. On se tukao u više bitaka, a gde baš mestimice, ne zna se. Zna se pouzdano da je bio u boju na Dublju 14 jula 1815, zajedno sa svojim šurakom, onim istim s kojim je bio pre dve godine na Zasavici. Obojica su se vratila s Dublja živa i zdrava.
Kad se zemlja otela od Turaka, i kad je nastalo mirno doba, pod vladom Kneza Miloša, Gliša ode u Kruščicu, svom šuraku u kuću; jer već u Košlje nije mogao ići, počem su Turci tamo sve opustili i raskopali. Baština njegovoga šuraka bila je vrlo mršava; gotovo ni on sam nije imao gde ni odašta živeti. Gliša, videći to, uzme Boju i decu, pa siđe dole ispod Valjeva u selo Divce. Neki Panić, imućan domaćin, da mu nekakav stari kačnjak, te se Gliša tu smesti, protavori koje kako godinu dana, i tu mu se rodi sin Sima.
Beg Jajić iz Valjeva, koji je ranije dobro poznavao Glišu i pazio ga, čuje da je on sa ženom i decom došao u Divce, i da se tamo siromaški muči, pa ga dozove k sebi, odvede ga u seoce Gradac (1/4 časa na jugo-istok od Valjeva, pored reke Graca) na svoju baštinu, i rekne mu:
— Evo, Gliša! Ovo je baština bila dosad Božja pa moja, a od sada neka je Božja pa tvoja. Prevedi decu ovde, pa radi koliko možeš, da se više ne mučiš.“
I tako se Gliša doseli u Gradac na onu zemlju, koju mu je Beg Jajić poklonio, od prilike 1818 godine. Tu zakući kuću i izrodi decu: sina Damnjana i kćeri Staku i Jelicu. Tu je dočekao i svoju smrt.
Još pre prvoga ustanka, Gliša se dobro poznavao i pazio s braćom Nedićima iz Osečine. S njima je bio nu onom boju na Čokešini, kao što je već gore pomenuto. S Mijailom Nedićem, bratom Damnjanovim i Gligorijevim, pazio se do smrti kao sa rođenim bratom. S njim je zajedno najviše vojevao. S njim je imao i zajednički barjak, koji se i sad čuva u crkvi osečanskoj. Odlazili su jedan drugom u goste kao dobri prijatelji, pošto se Srbija oslobodila a i pre. Mijailo je dolazio često Gliši u Gradac, a Gliša opet njemu u Osečinu, naročito o velikim godetima, i kad bude sabor kod crkve osečanske.
Gliša je umro 1836 godine od kolere. Baš onoga jutra, kad će umreti, ustao je, po svom običaju, rano, izbudio kućane, i poslao ih na rad u jednu njivicu preko reke Graca. On se spremio da siđe nekim poslom u Valjevo, u čaršiju. Kad su kućani pošli na rad, on rekne svojoj ženi Boji:
— Idite vi, a ja ću ostati još malo kod kuće. Nešto me po trbuhu žiga i čupa. Jamačno sam ozebao. Oni odu svi, a on ostane sam samcit kod kuće. Prođe neko doba dana, a Gliše nema da siđe ozgo od kuće, i da ide u čaršiju. Boja ode kući da vidi šta čini. Kad tamo — a Gliša leži na postelji mrtav, pod silavom i s pištoljem za pojasom. Tako je umro Gliša, posle dvadeset i dve godine svoga hajdukovanja, posle tolikih bojeva u kojima se borio za slobodu ove zemlje i posle mučnih dana koje je preživeo u ona burna vremena. Sahranjen je u gračanskom groblju, više Valjeva, pored druma užičkoga. Na njegovu grobu ima beleg od plavog ljutaka, gotovo najveći u groblju. Na belegu piše:
„Ovde leži i telo i kosti Gligorija Antonijevića2 iz Graca. Prestavi se 1836. god.“
Kad je umro, bilo mu je oko 75 godina. Po kazivanju njegovoga sina Lazara Glišića, koji je još živ, i kome ima već 86 godina, Gliša je bio još u dobroj snazi i zdravlju, i mogao je živeti još dugo, da mu nije ona nesrećna bolest tako na prečac život ugasila.
Gliša je bio čovek srednjega rasta, neobično širokih prsiju i pleća, velikog, širokog čela; oči su mu bile plave, brkovi vrlo gusti i dosta veliki, kosa mu je bila ugasito smeđa. Bio je veoma snažan čovek. Po njegovom kazivanju i po pričanju njegovih drugova, za sve vreme njegovoga hajdukovanja, nije se mogao naći u njegovoj družini čovek koji bi se makar blizu mogao meriti s njegovom snagom.
Na završetku, spomenućemo još i to, da se i dan današnji pevaju uz gusle pesme o ovom Gliši harambaši po onim krajevima oko Javorine i Romanije, gde je ponajviše hajdukovao. U Košljama se i sad zove jedno mesto: Glišina Strana, a to je, kako kažu, ona vrlet prema Diklinim Stranama, u Podrinju.