Категорија: A-Š

  • Petrović Mita

    Petrović Mita, profesor, književnik, rodio se u Pančevu 14 oktobra 1848, gde je svršio osnovnu školu i započeo gimnaziju, koju je produžio i svršio u Karlovcima i u Vinkovcima. Prirodne nauke pak slušao je u Hali, u Tibingenu, i u Zlatnom Pragu.

    Godine 1871 postao je profesor u Somborskoj učiteljskoj školi, gde je ostao do smrti.

    Prvi književni ogledi Petrovićevi bili su u lepoj književnosti, posle kojih idu njegovi spisi pedagoški, i najposle dolaze samostalne studije na polju prirodnih nauka.

    Uz to je Petrović pisao mnoge književne kritike, gotovo u svima našim povremenim listovima.

    Za spise Mite Petrovića znalo se i u tuđini: neki njegovi sastavi štampani su i na nemačkom jeziku.

    Evo nekolikih Petrovićevih spisa poimence:

    1. Devojački Svet. Pančevo, 1871.
    2. Osnovi Hemije. Pančevo 1871.
    3. Narodna Škola u Čeho-Slavena. Pančevo, 1871.
    4. Nove mere u Austrougarskoj. Pančevo, 1873.
    5. Nauka o geometriskim oblicima. Pančevo, 1874.
    6. Čovečije telo i njegova nega. Pančevo, 1876.
    7. Pouka o kućarstvu. Pančevo, 1876.
    8. Osnovi fizike. Pančevo, 1876.
    9. Rastok, i kako se njime bojadiše kosa. Novi Sad, 1881.
    10. O filokseri. N. Sad, 1884.
    11. Svilarstvo. Pančevo, 1884.
    12. Hemija. Pančevo, 1884.
    13. O Munji i Gromu. N. Sad, 1886.
    14. Kako se neguje svilena buba. N. Sad, 1887.
    15. Pijaća voda. Pančevo, 1887.
    16. O poznavanju zemlje. Za ratare. N. Sad, 1888.
    17. Slike iz Hrvatskoga primorja. N. Sad, 1888.
    18. Sabrani spisi. V. Kikinda, 1888.
    19. Analiza zemalja iz Slavonije. Beograd, 1889.
    20. Kalendar narodni za prostu 1890. N. Sad, 1890.
    21. Zemlje u Bačkoj. Pančevo, 1881.

    Petrović je bio dopisni član Srpske Kraljevske Akademije; dopisni član Srpskog učenog društva; član Pedagoškog Hrvatskog zbora; član Poljoprivrednog društva u Beogradu; član Književnog odeljenja Matice Srpske; član Narodopisnog muzeja u Lipisci, itd. itd.

    Petrović je preminuo 17 dek. 1891 u Budimpešti, kuda je bio otišao da u teškoj svojoj bolesti leka potraži. Prijatelji su mu u Somborskom groblju digli lep spomenik 25 juna 1894.

    Bog da ga prosti! Neka mu je u raju naselje!

  • Petrović Milutin

    Petrović Milutin, zvani Hera, rodio se u selu Lenovcu, u Crnoj Reci, 1791. On je mlađi brat Hajduk-Veljkov.

    Milutin je stupio u ratnu školu kod slavnoga brata svoga, u početku godine 1807, i nahodio se je uz njega vazda.

    Evo priče samoga Milutina o tom kako je prvi put izašao Turčinu na megdan, po zapovesti i uputu brata svoga Veljka:

    „Jednom, u leto, priča Milutin: — beše brata zahvatala neka ljuta groznica. Naša je vojska bila gde je sad negotinsko groblje, a turska na brdu koje se zove bukovački deo. Dva dana uzasob, nekakav Turčin, na belu konju, dolazi pred naš šanac i čika: da mu ko izađe na megdan! Mi smo bili u šancu sami. Veljko je, kao što rekoh, bio slab, i nahodio se je u konaku. Ni Abraš, niti ikoji drugi ne usuđivahu se izaći pred onoga junaka.

    Prvi dan je Turčin došao u po dne, a drugi dan dođe čim izgreja sunce: stade vikati, ružiti, i nazivati nas strašljivcima.

    Na jedan mah, ugledasmo mi Veljka: on, peške, došao u logor. Noge pod njim klecaju, zubi mu cvokoću od zime, a po usnicama, mu se bejaše osulo, kao u čoveka koga hvata groznica.

    — Dobro jutro, junaci! reče on.

    — Bog pomogao, Gospodaru! odgovori vojska.

    — A kakav je ono Turčin u polju? Šta traži on? Koga zove?

    Mi onemesmo. U neko doba reče Abraš:

    — Zove na megdan, pobratime!

    — Pa šta čekate? upita Veljko: — Od juče ga gledam; Baba-finke kako se pred vama razmeće. Mene jedva drže noge, ali sutra da ga nisam video onde!

    To reče, pa se okrete i ode.

    — Ne uči đavole, produžava Milutin: — sutra dan, čim zora, eto Turčina opet!

    Veljko ga vide s Baba-finke, pa siđe i polako opet dođe u logor.

    — Šta ja vama rekoh, juče? upita on srdito.

    Svi drugi ćute; ja se usudih i progovorih:

    — Za Boga, ko da mu izađe na megdan?

    — Ti, Milutine, ti!

    Meni se, čini mi se, sledi krv u žilama, ne mogoh ni čuti šta je dalje govorio. Družina mi reče da je kazao da idem za njim.

    Odem; izađemo oba na kulu. On lupi dlan o dlan. Dilber-Stana dođe.

    — Kaži seizbaši, reče Veljko: — neka spremi kušlju, ali onako kao kad idem na čarku. Ona iziđe. On skide sam svojom rukom kubure s čivije, i sam ih napuni. Nabijajući ih, uze ženi govoriti:

    — Milutine, ti nisi dosad izlazio na megdan: dobro pazi što ću ti kazati. Kad izjašeš kušlju odavde, okreni čaršijom pa, kad izađeš u polje i dođeš u naš logor, drži se na konju, i uzdu mu dobro pritegni, jer je kušlja naučio čim vojska vikne: — Ura! ura! da skače, i da podigrava, pa te može zbaciti.

    Posle Veljko nastavi ovako:

    — Čim iz našega logora izađeš (dobro pamti što ti govorim), idi slobodno ko Turčinu, ali sve drži desno, da ti je on uvek s leve strane, a nikad s desne; jer sam kušlju naučio okretati u levo, a na u desno, pa ako to zaboraviš, i počneš ga u desno okretati, propao si.

    Sad me sve ispita, da vidi jesam li dobro zapamtio:

    — S koje strane da ti bude Turčin u polju?

    — S leve, rekoh ja.

    — E, dobro! Sad slušaj: Turčina se ne plaši ni malo, ali, za život glave, ne pucaj dokle on ne opali! Ako je pravi Turčin, on će te ubiti, dokle najpre ne rekne:

    Vurun bre! Ne šali se, da ga poslušaš!

    Kad dođeš na 50-60 koraka, on će te sve više čikati da ti prvi pucaš, i kad vidi da ne ćeš, a megdan je sve kraći, on će džarnuti konja, istrgnuti kuburu i, jurnuvši na tebe, viknuti:

    Vurun! i opaliti, pa će u taj mah pored tebe proleteti. Kušlja će se onda sam u levo okrenuti, a ti tada pucaj u njega na sigurno. Nego, brate, dobro stegni kolena u onaj mah kad Turčin vikne: „Vurun!“ jer će kušlja pokleknuti, i veći mah zauzeti da se na levo okrene, a ti tu možeš pasti, ako se dobro se držiš!

    Pošto mi je to izgovorio, siđosmo oba s kule. Dole seiz-baša vada spremna kušlju. Još jednom Veljko sam pregleda puške: je su li potprašene, stavi ih s kuburlucima na njihovo mesto, pregleda kolane i uzdu, pa se okrete k meni rekavši:

    — Jaši!

    Mene prođe jeza: noge mi klecahu; prekrstih se, i zakoračih konja. Veljko mi reče:

    — Srećan put! pa ode na kulu.

    Okrenem konja kud mi je rekao. Besni kušlja poda mnom vrišti i podigrava. Čuvši od vojnika ura! ura! poče se bacati čas na jednu, čas na drugu stranu. I bi me zbacio, da mi brat nije bio kazao da se dobro držim.

    Izađoh u polje. Turčin na belu konju čekaše, pa, videvši žene, poče se već kretati. Meni se pred očima neprestance pokazivahu neki koturići: plavi, žuti, crveni i od svake druge boje. Bejah se prepao, kao nikad dotle; tek se ipak sećah Veljkovih reči, da konja dobro stegnem kolenima, da prvi ne pucam, i da mi je Turčin uvek na levoj strani.

    Priđoh mu na jedno 100 koraka. Turkešina povika:

    Vurun, bre! Ja premreh, ali kušlja striže ušima, i ide ponosito. Turčin me ponudi po drugi put. Ja, ćuteći idoh sve bliže, gledajući da mi je on uvek na levoj strani.

    Na, jedan mah, bakračlija sinu, Turčin polete, kubura puče, a on, proletevši kao munja pored mene, uputi se pravce u turski logor. Tu kušlja učini onako kako je meni brat kazivao, i ne dade Turčinu na trag, nego je morao graditi veliki krug, pa da se vrati. Kušlja ga gotovo prestiže, ja izvadim kuburu, i ispalim za Turčinom. Pošto mi pištolj puče, ja ne znadoh šta bi, dokle ne vidoh da me kušlja donese pred kulu, odakle me je i poneo.

    Veljko je to sve gledao s Baba-finke.

    Sišavši s konja, odem na kulu. Brat me dočeka na vratima, poljubi me u čelo, i reče:

    — Srećan ti, brate, prvi megdan! Vide li ti kako se s besna konja stropošta tvoj protivnik?

    Pa, pogledavši u mene, nastavi:

    — A što taj pištolj držiš u ruci!

    Ja se tek tada setih da je trebalo zadenuti pištolj u kuburluk.

    Veljko zovnu Dilber-Stanu te donese po jednu ljutu, a kad popismo, on reče:

    — E, sad idi u sobu, te se malo odmori: znam kako ti je!…

    Onaj poljubac bio mi je prvi i poslednji od brata, Bog da ga prosti!

    Milutin je bio bimbaša u Veljkovoj družini, a godine 1813, posle smrti slavnoga mu brata, postao je vojvoda negotinski.

    Milutin se nije mogao dugo držati u Negotinu, posle Veljkove smrti. Peti dan, Srbi su ostavili šančeve negotinske o povukli se k Poreču.

    Posle propasti Srbije, Milutin je prešao u Austriju, i boravio je neko vreme u Bečkereku.

    Ostavivši u tom mestu porodicu, ode u Hotin Karađorđu, i dobije od njega pismeno svedočanstvo: da je bio vojvoda, i da je zaslužan za svoj narod.

    Iz Hotina ode u Petrograd, gde dobije od ruskoga cara izdržavanje. Odonuda se, preko Beča, vrati s svojoj porodici. U Beču dozna da je Knez Miloš na novo ustao na Turke. Austrijanci mu ne dadnu pasoša za Srbiju, a on kupi čamac i, sa svojim momcima, spusti se niz Dunavo ne pristajući nigde na poznatu obalu.

    Tako pređe u Srbiju i, 23 avgusta 1815, nađe Kneza Miloša u Belom Potoku pod Avalom, gde se je s nešto vojske desio kad mu se Milutin javio.

    Odatle je poslan u Šabac k onamošnjoj vojsci.

    Godine 1822, Milutin je bio knez u Homolju, pa za tim mu je predana i Mlava da njom upravlja, a da sednu Bistrici, u kući „počivšega Kneza Pavla Radosavljevića“.

    Godine 1833, jula 8, pošto su Turci isterani iz Crne Reke, postavio ga je Knez Miloš za kapetana zaječarskoga.

    Milutin je bio umešan u Miletinu bunu protiv Kneza Miloša, i ma da je tu stvar otkrio Knezu, opet je Knez bio na njega ljut neko vreme.

    Godine 1836, postao je član „čačanskoga ispravništva“.

    Otuda je, godine 1839, februara 25, došao za načelnika okrugu krajinskom.

    Knez Mihailo ga je, 1 jula 1841, postavio za člana državnog saveta. U tom dostojanstvu, radio je do 10 februara 1853, koga je dana, po svojoj molbi, stavljan u stanje mira s punom pensijom.

    Vredno je pribeležiti, za procenu karaktera u ovoga čoveka, da je on, godine 1841, potpisao akt „da se protera“ iz Srbije Vučić; a godine 1842 opet je potpisao drugi „da se protera Knez Mihailo iz Srbije“!

    Preminuo je u Požarevcu 21 februara 1861, i saranjen je u familijarnoj grobnici, 18 hvata na istok od oltara.

    Na njegovu krstu čitaju se ovi stihovi:

         „Posle gorkih, teških i golemih jada
           U kojima život čovečiji strada,
               Mira daje grob.
          Ovaj život zemski to je samo beda,
           Koji nam sumorna tuga, izujeda.
              Pa spusti u grob.
          Smrt ne dolazi kad je čovek zove,
         Već čovek odlazi kad ga smrt pozove
               U studeni grob.
        O, u hladnom grobu tek je pokoj pravi,
         Tu se život kida da s’ bolji nastavi.
           I vi gordi smrtni što ste još na zemlji,
        Svi ćete se vratit’ našoj majci zemlji
            Pa u njenom nedru čekaćemo tio
          Što nam bude večni Gospod dosudio.
          A naša će dela da nas prate svudi,
           I po njima će se duši da dosudi“!

    Kakav život! A kakvo na grobu tumačenje?!…

    Milutinova žena Stanojka bila je iz sela Sikola, iz kuće Radičine.

    Herom je Milutina prozvao Knez Miloš, za ručkom, našavši na njemu neku sličnost s ljudma iz gornjih krajeva!…

  • Petrović Miloje

    Petrović Miloje, rodio se u selu Trnavi, nahiji kragujevačkoj. Po mestu svoga rođenja, zvali su ga Miloje Trnavac, a nekad je zvan i Miloje Ostružničanin za to što je, izbačen iz narodnih poslova, neko vreme, živeo u selu Ostružnici, na Savi.

    Do ustanka, Miloje je bio kalauz u svoga kuma Mladena Milovanovića. Kad je Mladen pristao uz ustanike, uveo je sa sobom i Miloja. Najpre je Miloje postao buljubaša, pa, posle, bimbaša nad bećarima. Godine 1806, u jurišu na Beograd, on je, sa svojim bećarima, udarao s južne strane, niza Savu, i među prvima prodrъo je na Savakapiju u varoš.

    Pošto je Beograd osvojen, i pošto su se Mladen i Miloje u njemu namestili, onda su ta dva kuma već bila dva najbogatija čoveka u svoj Srbiji. Mladen i Miloje nisu se razdvajali jedan od drugoga, a i trebali su jedan drugome: Mladen Miloju kao glava Saveta, a Miloje Mladenu kao starešina bećara. Tako su njih dva pritisla najbolje kuće i dućane u Beogradu, i najlepše njive i livade oko Beograda. Upravo sav Beograd bio je njihov. Skele u Beogradu i Ostružnici bile su njihove; a i u svakoj većoj trgovini, ma čijoj, oni su morali biti ortaci.

    S toga je buknula protiv njih mržnja i zavist ostalih starešina, osobito većih. Suvremenici vele da su ova dva čoveka, najviše kriva razdoru, neslozi, i svim velikim narodnim nesrećama za vremena Karađorđeva.

    Godine 1809, kad je na Srbiju išla sva sila turska, Karađorđe, na preporuku Mladenovu, postavi Miloja za glavnog starešinu svoj onoj vojsci koja je išla na Niš.

    Miloje, kao glavni starešina, došavši u Deligrad, pomakne vojsku bliže k Nišu, i ulogori se na selu Kamenici, poviše Niša. Do toga doba, tom je vojskom zapovedao Petar Dobrnjac, jedan od najstarijih i najzaslužnijih vojvoda. I dotle je Dobrnjac mrzio na Mladena i na Miloja, a sada, kad je video da mu Miloje dolazi za starešinu, mrzio ga je još više. Istina je Miloju od Karađorđa i saveta bilo zapoveđeno, da se slaže s Petrom, i za svašto da se s njime bratski dogovara; ali se oni, oba besna i silna, uzdajući se svaki u svoje prijatelje, ne slože nikako, pa ga njihova nesloga pređe i na druge starešine, te se načine dve stranke, kao dve neprijateljske vojske!

    Jednoga dana, kad je Dobrnjac s konjanicima bio otišao ka Gurgusovcu u pomoć Veljku, udare Turci svom silom na resavski šanac na Čegru (ispod sela Kamenice), gde je bio Stevan Sinđelić. Vojnici iz drugih šančeva, gde je zapovedao Miloje, poviču da se ide Stevanu u pomoć; ali im Miloje ne dopusti. Tako Stevan propadne sa svim. Miloje, videći to, pobegne s vojskom ka Deligradu.

    Ovo je ona golema nesreća na Kamenici koja se dogodila 19 maja 1809.

    Za tu veliku nesreću, Miloje je, u jesen te godine, na skupštini u Hasanpašinoj Palanci, izbačen iz službe, a u zimu ga proteraju i iz Beograda, odredivši mu da sedi u Ostružnici, gde je imao lepe dvore.

    Godine 1810, pogine u beogradskoj nahiji vojvoda Marko Katić, na svadbi. Čovek koji ga je ubio, jednako je govorio da ga je ubio nehotice, ali su drugi dokazivali da je njega na to nagovorio Miloje da bi se i u Šumadiji digla buna protiv Crnoga Đorđa, i da je Miloje, u to ime, i drugim ljudma davao baruta. Za to Miloje prebegne u Zemun, gde ga austrijanci uzmu pod stražu, i pošlju u Varadin.

    Karađorđe navali iskati da mu se vrati Miloje, obričući dati za njega neke pustahije iz Nemačke. Austriska vlast pristane na to, i Miloja, preko Mitrovice, preda u Šabac Luci Lazareviću. Luka je već imao zapovest od Vožda: šta da radi. Kako mu predadu Miloja, on ga, 2 aprila 1810 pogubi1I glava Milojeva, na jednom tanjiru, bude iznesena na jedan sto, pred beogradsku crkvu, beograđanima na ugled!

    Miloje je bio srednjega rasta, crnomanjast i vrlo lep čovek; obraza je bio okruglih, a usta su mu sva pokrivali brci. Kad je poginuo, nije imao više od 40 godina. Prvih godina, možda je i bio neki junak, a posle se bio vrlo pogospodio, i tako poneo, da ni od starešina, osem Karađorđa i Mladena, a kamo li od prosta naroda, niko nije mogao s njime ljudski ni govoriti!…


    1. G. Aleksandar Lazarević priča kako je otac njegov, vojvoda Luka Lazarević, kazivao: da mu je Miloje obricao 70 hiljada dukata, da ga ne ubije!
      — Kako smem da te ne ubijem, odgovorio je Luka: — kad mi se zapoveda da pošljem glavu tvoju, ili svoju:
      — A ti me, bar, ubi na spavanju, kad ne znam!
      — Na spavanju neću; ali odista ne ćeš znati kad ćeš poginuti.
      I jednom, kad je polazio od Luke, s ručka, ubiju ga Lučini momci na stepenicama kad se nije nadao! ↩︎
  • Petrović Miljko

    Petrović Miljko, najmlađi brat Hajduk-Veljkov. Dok je Veljko živeo, Miljko je bio samo momak uz njega: vlasti nije imao nikakve.

    Za prvo vreme Kneza Miloša, Miljko je bio momak u kneževoj gardi, a posle ga je Knez postavio za kneza u pečkoj kapetaniji; i tada je sedeo u Gradištu. Joakim Vujić piše (str. 39) da je kod Miljka, kao pečkoga kneza, ručao u Gradištu, 8 avgusta, 1826.

    Miljko je otkrio Knezu Milošu Abdulinu bunu, 1821.

    Kad Rusi, 1828, uđu u Vlašku, idući na Tursku, Miljko skupi do 400 momaka, i tajno ode k Rusima u Vlašku, pa je, posle, vojevao s njima protiv Turaka.

    U tom ratovanju, jedan deo ruske vojske, oko 8000 ljudi, nalazio se je u Maloj Vlaškoj, pod komandom đenerala Barona Gejzmara.

    Ovoj vojsci bio je zadatak da čuva rebra velikoj ruskoj vojsci, koja je napredovala k Dunavu, pa i prešla preko ove reke. Turci, želeći isterati Ruse iz Male Vlaške, i tim sprečiti operacije velikoj ruskoj vojsci pod Dibićem, narede te vidinski Ibrahim-Paša, sa 26.000 vojnika, pređe kod Kalafata u Malu Vlašku, da napadne đenerala Gejzmara.

    Kad se ova turska vojska približi k ruskoj, Gejzmar sazove ratni savet, da se dogovori šta će raditi? Povući se natrag, i ostaviti Malu Vlašku, sprečilo bi operacije velikoj ruskoj vojsci; a pustiti se u boj s Turcima bilo je vrlo opasno. U tom savetu bio je i Miljko Petrović. On je predložio da se na Turke udari još to veče.

    — Turci će se, rekao je Miljko: — večeras ratlisati, jesti, piti, i pospati. To je najzgodnije vreme da se na njih udari. Miljkov se predlog primi. Rusi udare na Turke u mrak, zbune ih, i učine od njih darmar. Ne treba ni pominjati da je Miljko išao napred sa svojim bećarima, i Turke mlatio. Ibrahim-Paša brže bolje uteče u Vidin, ostavivši na bojnom polju prtljag, džebanu, i topove.

    Ova pobeda ne samo da je učinila da Rusi zadrže Malu Vlašku, i da velika njina vojska može preći preko Dunava, nego je još prokrčila put te je i Gejzmar, kod Rahove, prešao preko Dunava, i, zaklanjajući rebra velikoj vojsci, prodrъo čak do Sofije onda kad je u Drinopolju potpisan mir.

    Drugom prilikom, Miljko se molio ruskom đeneralu da mu dopusti razbiti turski jedan šanac blizu Dunava. Đeneral ga je odbijao, govoreći:

    — Kako ćeš ti, sa 400 ljudi, razbiti tolike Turke, koji su još u opkopu?

    Miljko priđe k šancu. Zateče neke Vlahe da vuku seno u šanac Turcima. Zadrži ih do noći, pa nešto vojske potrpa u kola na seno, a nešto pusti oko kola božem da gone kola, te tako sa svima uđe u šanac, i onda učini juriš iznutra, a Rusi su s polja bili gotovi da udare. I na taj način Turke razbiju sa svim i šanac osvoje.

    Odatle siđe s Rusima niz Dunavo do sproću Silistrije. Tu je bio neki turski stan, koji oni tako razbiju da su mnoge Turke žive pohvatali. Miljko spazi nekakva Turčina u trnju, i uzme od momka koplje da ga nabode na koplje. Turčin je bio star.

    — Vojvoda Miljko! vikne on: — ja tebe poznajem; brat ti je bio dobar junak; on je vojnike sekao, ali pobeđene nije klao. — Ne gini, ni ti, ludo. Odbi se od mene! Dosta ti je što ste nas razbili!…

    Miljko ne posluša, nego se zaleti na trnje, a Turčin opali i ubije ga na mesto.

    Tu je i ukopan.

    Posle nekog vremena, brat mu Milutin prenese kosti, i sahrani u grobnicu kod stare crkve u Negotinu. Na ploči, u crkveni zid uzidanoj, ima ovaj zapis:

    „Юнакъ падне тѣлом на мегдану (1829)
           Ал’ обретнес’ на Божѣмъ дивану.
          Како духъ му с тѣломъ растави се;
           Кнеже Миљко, брат честита Срба.
          Братъ наймлађи свевитежна Велька,
          Вѣри вѣранъ, брата свог достоянъ,
            Сабльом себи пут живота крчи.
            Оружијемъ вѣчностъ постизава.
          Пушке л’ зрнце грудъ му пронизавше
           С пушкометцем худим пиштожанцемъ
              Ам’ осташе на овоме свѣту
             Да с предаду праху и сниету.
           Но Кнез-Миљка слава слави руска,
           Но Кнез-Миљка иѣена иѣва србска.
              Но и милостъ вѣчита Божија
             Кнеза Миљка у наручја прима,
          Да свом србству и осталом људству
           Незаходномъ вѣчно сяје звездомъ,
               У свіету духа и срдашца,
           Кано сунца свѣтлостъ животворна.
             Таком Србу вѣчни покој буди
             Заслужѣва свег живота труди.
           Брат му средњи овај спомен диже (1844)“.

    Posle Miljkove smrti, došle su mu od ruskoga cara diploma i sablja. Na sablji je bilo zapisano: Knjazju Miljku Petroviču, za hrabrost!

    U grobnicu ovoga Miljka, spuštene su Veljkove kosti, koje su nađene 3 aprila 1854, kad su kopali raku za vladiku negotinskog Dositija1.


    1. Kneževina Srbija, str. 899 ↩︎
  • Petrović Milan

    Petrović Milan, rodio se u Gornjoj Crnući, u okrugu rudničkom, 12 juna 1850, od oca Milije i matere Jane.

    Osnovnu školu, i pet gimnaziskih razreda, svršio je u Kragujevcu, a vojnu akademiju u Beogradu, i to sve s vrlo dobrim napretkom.

    Godine 1870, avgusta 10, postao je kaplar.

    Godine 1872, avgusta 10, podnarednik.

    Godine 1874, maja 16, narednik.

    Te godine, meseca jula, svršio je vojnu akademiju s odličnim napretkom, kao treći po redu, među drugovima svojima. I, 20 septembra, postao je indžinirski potporučnik, i vodni oficir u četi pionirskoj.

    Godine 1876, meseca marta, predani su mu ađutanski i đeneralštabni poslovi u jagodinskoj brigadi prve klase, koja je onda bila deo šumadinske divizije.

    Kad je objavljen rat Turskoj, 20 juna 1876, Milan se je nalazio na granici svrljiškoj, na putu k Pirotu.

    Potisnuvši Turke s Pandirala, naši su udarili na turski šanac na Babinoj Glavi. Milan je bio samo oduševljenje; bio je radostan, i zadovoljan, mislio bi čovek, ne ide nego leti od radosti, što je dočekao da čisti najezdu sa zemlje svojih pradedova, što je doživeo da može i sam svetiti Kosovo!

    Bilo je trenutaka kad mu se činilo da je malo Turaka pred njim, da ih nema toliko koliko bi on želeo uništiti za istorisku osvetu, i za obezbeđenje otadžbine unapredak.

    Ali taka njegova raspoloženja nisu trajala dugo. Na skoro se je uverio, da je Turaka pred Srbima toliko, koliko oni ne samo ne mogu pobediti, već još moraju pred njima uzmicati!…

    I odista su Srbi odstupili od Bele Palanke, pred kojom je, na nišavskom mostu, Milan pokazao čudo ličnoga junaštva; ostavili su i Babinu glavu!…

    Petrović je išao poslednji za brigadom, uzdišući što nije pao van granice Kneževine Srbije.

    Vojska naša zaustavi se na Pandiralu, da tu da otpor Turcima. Tu se Milan, pred dva sveštenika i više svedoka, zaveri, s jednim svojim drugom, da će, zajednički, poginuti onamo za granicom, jer se živ ne će ovako da vrati u otadžbinu.

    I, kao za pakost, sutra zagrmiše turski topovi. Jagodinska brigada bila je u sredini. Turci udariše na prvi šanac, i — uzeše ga; grunuše na drugi, koji bejaše ključ bojnom mestu, pa — uzeše i njega.

    Ali — Milan Petrović već tada beše mrtav. Zrno ga je udarilo u samo srce, te i nije video da srpska vojska uzmiče ovamo za granicu kneževine.

    To je bilo 7 jula, 1876.

    Milan je bio momak stasit, crne masti, lica nasmejana, glave visoke, malko zaturene, crnih očiju, crnih povija, a nozdrva širokih.

    Drugovi ga hvale kao junaka, koga ništa nije moglo uplašiti, i kao mislioca, koga ništa nije moglo iznenaditi.

    Slava detiću iz kršne Crnuće!

  • Petrović Marko

    Petrović Marko, rodio se u Negotinu, godine 1768.

    Knjigu i zanat terziski naučio je u mestu svoga rođenja, pa je, posle, počeo trgovati.

    Kao se Markov otac, Petar, prezivao Pisarević od starine, tako se je i Marko pisao Pisarević do 1828, a tada, kad su Rusi, vojujući protiv Turaka, dolazili u Negotin, Marko promeni prezime, i počne se zvati i pisati Petrović.

    Marko je najpre bio uz krajinskoga kneza, Mišu Karapandžića, a kad ovaj, 1811, umre, i u Krajinu, na Mišino mesto, dođe Hajduk Veljko, Marko pređe k ovom novom vojvodi, i uz njega je ostao do propasti.

    Marko se je osobito odlikovao u bojevima na Kladovu i na Malajnici.

    Pored toga, bio je vrlo vešt i vrlo pouzdan sprovodnik hrane i municije iz Vlaške i od Vidina, preko Miroča za sredinu Srbije, Karađorđu, Milenku, i Dobrnjcu.

    Posle Veljkove smrti, kad je Negotin ostavljen, ostavio ga je, s družinom, i Marko Petrović, i došao u Poreč više Milanovca, odakle se je prevezao na levu obalu Dunava. Tom prilikom, prevezao je i svoje dve lađe soli, koje je, posle, izvukao do Pančeva, te so prodao, da ima odašta živeti.

    Pošto ga austriska vlast potisne s granice, Marko se nastani u nekom selu blizu Temišvara, i odande otpočne trgovati živom stokom.

    Trgovao je do 1817, a tada mu umre ortak Nikolča Pavlović u Ršavi, kod koga mu zapadne preko 50 hiljada cvancika. Marko nastane te novce te izbavi, i odmah, 1818, pređe u Negotin, da stalno živi. Tu je, 1828, izabran za baškneza nahije krajinske, a godine 1833, kad je Krajina pridruživana k Srbiji, pomogao je svojski da se to pridruženje što pre izvrši.

    Godine 1833, jula 11, Knez Miloš postavi Marka za kapetana krajinskog, a godine 1835, juna 29, da mu čin majorski po ondašnjem običaju.

    Godine 1837, dekembra 14, odredio je Knez Miloš majoru Marku 600 talira plate na godinu; njegovu pisaru 200 talira, i na 4 momka po 60 talira.

    Godine 1839, februara 25, Marko je postavljen za predsednika okružnom krajinskom sudu, u kom je zvanju ostao do smrti.

    Marko Petrović bio je čovek veoma uvažen i poštovan u celoj Krajini.

    G. Živko Davidović, koji je bio u Negotinu okružni načelnik u ono vreme kad je Marko bio predsednik suda, priča ovaj slučaj:

    — Nijedan seljak, veli g. Davidović: — idući kapetanu ili načelniku, ne bi otišao ovima dokle, najpre, ne bi svratio Major-Marku, i naučio se od njega: šta da radi, i kako da govori pred ovim starešinama.

    Jednom se Stevan Stevanović, popečitelj pravde, naljuti nešto na Marka Petrovića, i reče da će ga staviti u penziju.

    Negotincima je to bilo vrlo krivo, a mislili su da je to izradio načelnik Davidović, da bi udaljio od sebe čoveka ovoliko uvažena. Za to stanu izjavljivati svoje nezadovoljstvo na ovaj osobiti način:

    Do toga glasa o penziji, kad god načelnik ide čaršijom, Negotinci, sedeći po svojim dućanima, ustaju na noge, skidaju kape, i primaju mu Boga! A pošto se je čulo da će Major-Marko biti penzionovan, oni, čim osete da načelnik ide, brže se sklanjaju, svaki u svoju ardiju, božem radi posla, ostavljajući dućane puste.

    To je trajalo nekoliko meseca. Davidović, osetivši zašto se to čini, i koliko može biti od štete za mnoge državne poslove i namere, umoli svoga popečitelja, Iliju Garašanina, te Major-Marko ostane i dalje u sudu.

    Čim se ovo obazna u Negotinu, odmah se dućani okite svojim gazdama, koji opet radosno dočekuju načelnika i, još iz daleka, ustaju na noge da mu Boga prime!

    S južne strane, stare negotinske crkve, ima lep grobni beleg od tuđinskoga mramora, i na njemu ovaj zapis:

    „Major-Marko Petrović, biv. predsednik okružnog suda, ☦1855 godine.“

    Spomenik ovaj podigao mu je blagodarni unuk Svetozar.

    Hvala unuku koji se sećao dede, i doneo mu stenu, čak iz tuđe zemlje; ali bi mu još veća hvala bila da je zagledao bar u crkvene protokole umrlaca (br. 135, od godine 1854) te da vidi, da je njegov deda umro mnogo ranije nego što mu je on na krstu zapisao!

    Major-Marko Petrović preminuo je 4 avgusta 1854 godine, u Negotinu.

    Njega su, u Negotinu, u poslednje vreme, zvali više Major-Marko, nego Marko Petrović.

  • Petrović Gavrilo

    Petrović Gavrilo, iz sela Šušeoke, ispod Valjeva.

    Od početka rata 1804, Gavrilo je bio u svim bitkama, u kojima su učestvovali valjevski kolubarci, i postao je bio kapetan.

    Na Rožnju, prema Sokolu, Gavrilo je dobio ovakav dokumenat:

    „Da je pokazatelj sego, kapetan Gavrilo Petrović, iz Šušeoke, valjevske nahije, u službi vojničkoj i narodnjoj, kao podvojvoda, pod našom komandom, od godine 1804 započeta rata s Turcima do danas, česno, verno, i primerno služio, hrabrost svoju i mužestvo, otečestvo naše braneći, ranama na batalijama protiv neprijatelja, dobitima zasvedočio, i sebe zaslužena u rodu našem učinio (so) ovim svidetelstvuju i potvrđuju, u Rožnju, 1 avgusta 1810, (M. P.) Jakov Nenadović, komandat valjevski i sovetnik; (M. P.) Radovan Grbović, knez valjevski; (M. P.) Milivoje Tadić, knez valjevske Podgorine.“

    Gavrilo Petrović, po rečima Prote Mateje Nenadovića1, poginuo je na Zasavici, meseca septembra, 1813 godine.


    1. Memoari, str. 274. ↩︎
  • Petrović Avakum

    Petrović Avakum, rodio se u selu Rožancima, u beogradskom okrugu, oko godine 1784.

    Kršteno ime bilo mu je Avram, pa je u kaluđerstvu nazvan Avakum.

    Avakum se je počeo školovati u Rožancima, u svoga strica Popa Radivoja, koga je, docnije, kod Careve Ćuprije u Topčideru, ubio Turčin Mehmed Mutapović.

    Iz Rožanaca Avakum je otišao u Bogovađu, gde se je, u svojoj 18 godini, pokaluđerio.

    Godine 1811, u Bogovađa je bio iguman Mojsije, a Avakum samo jeromonah.

    Za Karađorđeva doba, ne viđamo nigde igumana Avakuma, ni na bojnim poljima, niti na skupštinama; ali je sva prilika da je on učestvovao u svoj onoj patriotskoj radnji; jer otkuda bi se za drugi ustanak javio ovako pripravan poslenik, da nije ranije išao u onu školu dužnosti i otačastvoljublja?

    Prvoga proleća, po propasti Srbije 1813, na ime 21 aprila 1814, nekolike bivše starešine narodne sastaše se u manastiru Blagoveštenju, u Rudniku, i tu napisaše molbenicu ruskome caru, da bi se zauzeo kod Porta za Srbe. Tu molbenicu sastavio je Sima Milutinović Sarajlija. A na tom sastanku bio je, pored drugih, i bogovađski iguman Avakum Petrović.

    Docnije, pošto je prošlo leto i nastala zima, Avakum se nađe sa Simom u valjevskoga vladike Dionisija Halauka, i kaže mu na samo:

    — Od one molbenice, ne će biti ništa: nego ti, moj Simo, gledaj kako te se izmakni odavde u narod, k meni u manastir. Pa ćemo svu zimu loviti lisice, a kad dren ocveta, počećemo Turke, ako Bog da!…

    Još docnije, meseca januara 1815, na podrumu Popa Ranka Dmitrovića iz Rudovaca, koji je igumanu Avakumu bio brat od ujaka, sastanu se: Arsenije Lomo, Lazar Mutap, Milić Drinčić, Nikola Katić, Milutin Garašanin, Toma Vučić Perišić, i još njih do 60 na broj. Tu se dogovore za novi ustanak, I njih tu, pod vedrim nebom, na Svetom Jevanđelju, zakune iguman Avakum Petrović!…

    Kad je, posle toga, drugi ustanak buknuo, Avakum je, po svojoj reči, odista pohitao da lovi Turke, i osobito je osokolio u onom boju na Jelici, gde su Turci, uzmičući od Čačka, onako ljuto stradali.

    Kad se rat svršio, Avakum se je vratio u Bogovađu, i nastavio moliti se Bogu, za mir svemu svetu.

    Avakum je umro u manastiru Bogovađi oko godine 1827. Razboleo se na prečac, i, posle 2—3 dana bolovanja, preminuo je. Dok je bolovao, mnogo je povraćao, i žalio je da ga je otrovala nekakva baba antugom, koju mu je davala da pije leka radi.

    Avakum je bio čovek krupan, visok, crnomanjast, crne i guste brade koja mu je spadala do pojasa. Sahranjen je pored stare crkve u Bogovađi, s desne strane, do duvara. Kad je građena nova crkva, onda je Mateja Selenić iz Pepeljevca, kom je Avakum kumovao, izvadio kosti Avakumove i premestio ih u drugu grobnicu, pod tuđu ploču, opet do crkve1.

    Avakumu je staro prezime Jeremić; i pod tim su i danas znani njegovi rođaci u Rožancima. On se zvao Petrović, po svome ocu Petru, a sinovca svoga Đurđa, koga je učio ni vaspitavao, zakleo je, da se preziva Avakumović. Sinovac ga je poslušao, i, preminuvši u Beogradu, ostavio je svojima sinovima prezime Avakumović.


    1. G. Ljub. Molerović, po kazivanju Čiča-Vase Žujovića, oca valjevskoga prote Radojice, veli da je Iguman Avakum sahranjen na samim vratima današnje crkve, gde je pre bila stara crkva. Ovaj je Vasa bio đak u Igumana Avakuma, i sad mu ima 85 godina (1887). ↩︎
  • Petronijević Avram

    Petronijević Avram, rodio se u Tekiji, na Dunavu, prema Ršavi, 2 septembra 1791 godine. Njegova je starina u Crnoj Gori, u porodici Stjekića, pa su mu se roditelji, po doseljenju odonud najpre bili stanili u Temniću, u okrugu jagodinskom, a posle sašli u Tekiju.

    Avram se je školovao u Ršavi, i tu je naučio jezike: nemački, grčki, vlaški, i talijanski.

    Godine 1817, vratio se je iz Ršave u otadžbinu, i počeo trgovati; ali docnije uđe u službu, kao sreski pisar kod gružanskog kneza Petra Topalovića. Malo docnije uzme ga Knez Miloš u svoju kancelariju za sekretara.

    Godine 1821, poslao ga je u Carigrad, zajedno s arhimandritom Samuilom, protom Milojem, Dimitrijem Đorđevićem, Ilijom Markovićem, i drugima.

    Do toga doba, Avram se je potpisivao Stjekić, a od tada počne se zvati i potpisivati, po ocu, Petronijević.

    Do godine 1826, Avram je, s drugovima svojima, pretrpeo goleme strahote u Carigradu. Arhimandrit Samuilo i umre onamo, a siromah Dimitrije Đorđević čisto pomeri pameću.

    Godine 1828, Avram je već bio nazvan kneževim predstavnikom, što se u Turaka zvalo Ćehaja; i ovo mu je ime, posle, ostalo do smrti, kao drugo prezime.

    I docnije, Avram je, kao deputat, slan i u Carigrad i u Petrograd.

    U onoj borbi koja se izrodila između Kneza Miloša i njegovih doglavnika oko ustava, Avram je stajao na strani kneževih protivnika i, posle Vučića, bio je među njima najznatniji radnik. Ime Avramovo umešano je gotovo u sve političke događaje od 1821 do 1852 godine.

    Kad je Knez Miloš ostavio Srbiju, a sin njegov, Knez Malan, zbog teške bolesti, nije mogao primiti, ni vršiti kneževsku vlast, sastavilo se bilo namesništvo kneževoga dostojanstva, koje je upravljalo zemljom do dolaska Kneza Mihaila. Od trojice tih namesnika jedan je bio Avram Petronijević.

    Posle promene, koja se izvrši 1842 godine, Avram je najpre bio oglašen kao Predsednik privremene vlade1, a Vučić kao Predvoditelj naroda; posle, pak, kad je izabran Knez Aleksandar, zauzeo je mesto kneževoga predstavnika i popečitelja spoljnih poslova. I to je zvanje nosio do smrti.

    Pred svoju smrt, bio je poslan u Carigrad po nekom diplomatskom poslu, pa ga je onamo i smrt snašla 10 Aprila 1852, u predsoblju turskoga ministra Ali-Paše, baš kad je bio došao da kaže s Bogom, pa da se vrati u otadžbinu.

    Petronijević je sahranjen vrlo svečano u Hasćoju, kod crkve, do groba svoga nekadašnjeg u strahovanju druga, arhimandrita Samuila, i do groba pokojnoga kapućehaje Laze Todorovića.

    Osem jezika koje je bio naučio još za mladosti, Petronijević je, docnije, naučio i govorio francuski i turski.

    Bio je čovek vrlo pobožan, i bavio se pitanjima iz svetoga pisma. Nekad je i prevodio Jovanov Apokolipsis. Vrlo se je rado družio s učenim ljudma, i razgovorima s njima davao bi mnogo više vremena nego starosti o kući i o tekovini.

    A među tim ogledao je i da industriju u zemlji potpomogne. Bio je uredno i otvorio neku tvorilju (fabriku) za staklo u jagodinskom okrugu na reci Belici. Ali takom poslu nije još bilo svega što bi mu trebalo, pa je obustavljen i propao.

    Živeo je vrlo smerno i prosto, a za školovanje svoje dece nije ništa žalio.

    Petronijević je bio rodoljub i dušom i srcem, a uz to veoma predani sin svojoj pravoslavnoj crkvi. Pod oblikom blage, prostodušne dobrote, s dubokim poznavanjem turskoga duha i načela turske politike, on je ostao uvek veran svojoj meti: ma kako, i ma po što, pridobiti koje pravo više svojoj otadžbini. Blag po naravi, obrazovan više od svih svojih vršnjaka, čovečan po ispovesti vere, on se gnušao od tiranije i bezakonja — ma to dolazilo od koga mu drago.

    Petronijević je bio stava visoka, masti smeđe, lica lepa, punoće umerene — upravo bio je čovek lep; u ophođenju je bio prost, snebivljiv, bezazlen, pa ipak toliko uticajan da mu se gotovo ništa nije moglo odreći.

    Kao deputat u Carigradu za ustav 1838, zajedno sa Živanovićem, Petronijević je bio za 17 član ustava, a Živanović protiv toga člana. O toj tačci, i u opšte u sudu o Knezu Milošu, njih se dva nisu slagala, ali je Živanović Petronijevića uvek duboko poštovao, kao što veljaše „za dobro srce, i za patriotsku predanost k svojoj otadžbini“.

    Avram Petronijević, onako kao i Vučić, dugo još biće različno cenjen u novoj srpskoj istoriji. Tek docnije, kad se svi dokumenti obelodane, kad se strasti stišaju, kad sitni interesi iščeznu — valja očekivati o njemu pravedni sud.

    Petronijevićeva lepa, velika, dobro pogođena slika nalazi se u narodnom muzeju, u Beogradu.


    1. Srpske Novine od 1842, br. 36. ↩︎
  • Petranović Božidar

    Petranović Božidar, doktor u pravima, rodio se u Šibeniku, u Dalmaciji, 18 februara 1809.

    Osnovnu školu svršio je u mestu svoga rođenja; gimnaziju u Sremskim Karlovcima; filosofiju u Gracu, prava u Beču, a postao je doktor u pravima u Padovi, u Italiji.

    Vrativši se u svoju domovinu, osnovao je časopis Dalmatinski Magazin, i uređivao ga od 1836 do 1841. U isto vreme pisao je u talijanske i nemačke novine razne članke o istoriji i o filologiji. Bio je suradnik i osnovatelj pravnoga lista Pravdonoše 1851—1852 godine. A preveo je na srpski jezik Građanski zakonik austriski, 1852, napisavši, u jedno, i književnu istoriju toga zakonika.

    Od godine 1839, Petranović se je nalazio u carskoj službi, u Zadru.

    Petranović se je jako zauzimao da se jezik srpski uvede u javni život u Dalmaciji.

    Ali najveća zasluga, koja će ovekovečiti ime Petranovićevo, jeste Dalmatinska Matica, kojoj je on udario temelj, i koju je, kao predsednik, rukovodio do same svoje smrti, marljivo, čuvarno, plodno. Tu se pčele kupe i donose sok svakojakog dragocenog cveća na korist narodu našemu.

    Petranović je dočekao da je naš jezik uveden u javni život, da u Zadru porota sudi srpski, rečju: dočekao je da se prizna da je Dalmacija zemlja našega naroda, i da se narodnost naša sve više razvija i krepi u njoj.

    Petranović je bio član Srpskog učenog društva, u Beogradu, a od ruskog cara Nikole, dobio je, 1851, dragoceni prsten za književne zasluge.

    Tražeći leka narušenom zdravlju svome, otišao je u leto 1874 u Mletke, gde je i preminuo 31 avgusta (st. st.) te iste godine.

    Osem onoga što je gore pomenuto, kao samostalni spisi Petranovićevi u našoj književnosti, ostaju ovi:

    1. Istorija književnosti poglavitih na svetu naroda od najstarijih vremena do sadašnjega veka, prvi deo, u Novom Sadu, 1858.
    2. Ručna knjiga najnužnijih pravdoslovnih reči, izreka, i obraznica, latinicom, u Zadru, 1862; i
    3. Bogomili, crkva Bosanska i Krstjani, istorična rasprava, u Zadru, 1867.