Koča Kapetan, rodio se u selu Panjevcu, niže Jagodine. Kršteno ime bilo mu je Kosta, a prezime Anđelković1; ali ga niko nije zvao tako, već: Koča, i Koča Kapetan.
Kad je Austrija, godine 1788, objavila Turskoj rat, i počela, u Srbiji, kupiti dobrovoljce za tu vojnu, Koča je bio marveni trgovac, već poznat u narodu.
Držeći da je to rat hrišćanstva protiv turstva, i da će taj rat doneti Srbiji slobodu, Koča ostavi trgovinu, pa digne momke iz cele nahije jagodinske, i počne se biti s Turcima. Iz manastira Kalenića, Koča uzme kaluđera Isajiju za pisara i za drugara u bojevima, za to se, posle, i pevalo u Levču:
„Vojsku kupi Koča Kapetane,
……………………..
Barjaktara, crna kaluđera:
Po barjaku položio bradu,
Pa on uči Srbe u paradu“.
Kao što je mislio Koča, tako je mislio gotovo sav narod naš: kako je radio on, tako je radila sva njegova vrsta. Otuda se ovaj rat, u Srbiji, i ne zove drugojače nego Kočina Krajina.
Druga polovina toga ratovanja, i svršetak mu, behu nesrećni za austrisku vojsku. Turci su Austrijance potiskivali na svim bojnih poljima.
Koča, uzbijajući, ili bar uzdržavajući Turke, koji su prodirali uz Dunavo, borio se je, poslednjih dana, više Poreča, na levoj strani Dunava. Dotle se je austriska vojska već bila trgla čak k Temišvaru. Ostao je bio samo Koča, i njegovi hrabri dobrovoljci.
Turci, kojima je Kočino junaštvo već bilo dobro poznato, pozivali su ga, više puta, da se mane borbe, pošto je ostao s tako malom družinom. Koča, uzdajući se u svoju staru sreću, i u mesne prilike dunavskoga tesnaca, ne posluša tih poziva. Turci nagrnu velikim brojem i opkole ga sa svih strana. Posle strašnoga boja, i seče, uhvate živa njega i šezdeset druga s njime (Ostali su imali lepu sreću izginuti ranije). Njih sve odvedu u Tekiju prema Oršavi, i tu ih žive ponabijaju na kolje!…
Mir mučeničkom prahu! Slava junačkom imenu tvome, nesamrtni Kočo! Tvoje, i drugova tvojih, ječanje na samrtnom kolju zadahnu srpski vazduh dahom koji poče tražiti osvete! Neka se na visini plavoga neba razvesele vaše junačke duše: iz praha vašega, ponikoše divovi: Đorđe, Čarapić, Veljko, Katić, Miloš, Sinđelić, i bezbrojni drugi!…
Radivši za otadžbinu, zaslužni ste ljudi!
A pretrpevši tako mučeničku samrt, vi ste svojemu potomstvu svetitelji!
Slava Vam do veka!
- Joca Naumović, okružni načelnik, u Jagodini, pismom svojim, 20 marta 1854, javlja: da je ovo prezime čuo od staraca iz Panjevca koji su Koču dobro poznavali. ↩︎