Kolarac Vule (Ilić) rodio se u selu Kolarima, u nahiji smederevskoj.
Na Kolare je, u starije vreme, udarao drum beogradsko-carigradski. To je mesto bilo kao neka palančica, u kojoj su i Turci živeli.
Kao mladić, Vule je služio u kavani, u mali Diviču, u nekoga Turčina. Ne mogući platiti neki mali dug, Vule bude zatvoren baš u ono vreme (1804) kad su se Srbi digli na Turke. Srbi Kolarci, poznavajući Vula kao mladića vredna i neobično drska, pomognu mu osloboditi se zatvora; a on, čim se vidi u slobodi, odmah potraži Srbe ustanike; nađe ih u selu Umčarima, i umeša se među njih.
Posle toga, Vule se je, u svakom boju, u kom se dešavao, odlikovao tako da je, u malo vremena, u srpskoj vojsci bio čuven i znan junak Vule Kolarac. Njegovi suvremenici uveravaju da je bio čovek neobično brz da smisli, i neobično drzak i vešt da izvrši što je smislio.
Godine 1806, pošto je oteto beogradsko predgrađe, Vule Kolarac, s Milojem Petrovićem, pređe na ostrvo sproću donjega grada. I odande stane tući grad iz dva topa.
Godine 1809, u boju na Suvodolu, kod Senice, silna turska konjica, u jedan mah, opkoli Karađorđa sa svih strana. Malo je još trebalo pa da ga živa uhvati. Vule Kolarac, koji je znao turski kao i Turčin, i koji je imao glas tako krupan da zvone stakla u prozorima, kad on obično govori, u času se doseti lukavstvu kojim Vožda izbavi, i pobedu okrene na srpsku stranu. On, na ime, na svom brzom hatu, poleti među Turke, vičući turski iz svega svoga silovitoga grla:
— Pobegoše Turci! Pobegoše Turci!…
U turskoj vojsci taj glas načini zabunu, da su je Srbi, posle, sa svim razbili, i vođu njezina, pećskoga pašu, ranili, i naterali ga da, u po noći, pobegne.
Ali je, u tom boju, i Kolarac ranjen u desnu ruku.
Posle toga slavnoga boja, sva srpska vojska dobro je znala i volela Vula Kolarca.
Kad je smederevski grad, s nekoliko sela do reke Ralje, odvojen od okruga smederevskoga, i postao upravna celina za sebe; onda je Vule Kolarac postao vojvoda i komandanat gradu Smederevu. Na tom mestu ostao je do propasti Srbije.
Nesrećne godine 1813, Kolarac je, s vojvodom Vujicom, najpre bio u Deligradu; a odande je, s Mladenom Milovanovićem, došao bliže k Smederevu, i načinio je šanac vaše grada Kuliča, na levoj strani moravinoj, te je odbijao Turke, koji su navaljivali odonud ispreko Morave.
Jednoga dana, baš kad je Vule ručao, potegne kumbara i udari u njegov šator, slomi tu stožer, te šator priklopi sovru i, u malo, ne primlati i samoga Vula…
U taj šanac, k Vulu je dolazio, s vladikom Leontijem, Karađorđe, u oči onoga dana kada će ostaviti Srbiju, i pobeći u Nemačku.
Kad Turci pređu i Moravu, i stanu napadati na Smederevo, Vule, videći da se već ne može odbraniti, dočepa četo-kajik, na kom je bio jedan top, i, veslajući ko levoj dunavskoj obali, neprestance je pucao na Turke, koji su na njega takođe sipali vatru, ali ga nisu pogodili. Došavši u karantin, u Pančevu, Vule da četo-kajik Austrijancima, a sam se digne za Karađorđem u Štajersku, otkuda je, docnije, s drugim Srbima beguncima, otišao u Rusiju. u grad Hotin.
Godine 1831, Vule je želeo vratiti se u Srbiju, i Knez Miloš, uvažavajući ga veoma, rad je bio pustiti ga u otadžbinu; ali, kako uverava pok. Jovan Gavrilović, doglavnici kneževi behu tome protivni, te tako Kolarac ne vide svoje otadžbine…
Vule je tada ostao u Vlaškoj, gde je uzimao spahiska sela pod arendu, i tako je životario kako tako.
Kolarac je umro u Bukureštu, u veliki post, godine 1834.
Vule je bio rastom jedan od najviših ljudi, a prema visini bila mu je i snaga i krupnoća.
Dopuna
Vule Ilić Kolarac, živeći u Bukureštu, držao je pod arendu neko selo u okolini. Kad bi polazio s porodicom u to selo, on bi sve što je imao, po ondašnjem običaju, predavao na ostavu tadašnjem utvrđenom manastiru (današnjoj crkvi) Kneza Rada. (Radu voda), koji je pod sobom imao duboke i tvrde podrume.
Jednom, kad se Vule vrati iz sela u Bukurešt, sretnu ga kaluđeri i jave mu da su manastirski podrumi obijeni i da je iz njih sve odneseno. Tako je Vule u jedan mah od bogata čoveka postao siromašak. Na skoro posle toga i umro je.
On je sahranjen kod crkve Kneza Rada, s desne strane, poviše oltara. Na grobu mu je bila ploča, sva ispisana, i pre desetinu godina moglo se pročitati što je bilo zapisano, a sada se je sve istrlo da se ni jedna reč ne može pročitati. Samo se po uglovima i ivicama ploče neka slova poznaju.
Ovo mi je javio neki nepoznat mi Srbin iz Bukurešta.
Kolarac Vule Ilić, smederevski vojvoda, imao je rođenoga brata Grujicu, koji je bio pod njim podvojvoda.
Sava Grujić današnji đeneral unuk je ovome Grujici Iliću Kolarcu. Za to je Sava i preneo kosti vojvode Vula Kolarca iz Bukurešta u Beogradu 17 septembra 1889 godine, i saranio ih u palilulskom groblju do crkve u grobnici Vulove kćeri Milice, bivše žene pok. Cvetka Rajovića, od koje su ostale danas žive dve kćeri: Draga Oreškovićka i Katarina Kalinićka.