Konda Bimbaša rodio se u Polomlju, u Turskoj, a vere je bio pravoslavne.
Godine 1804, bio je u Gušanca Alije, kao buljubaša. Gušanac, carev odmetnik, starešina krdžaliski, imao je u svojoj družini i Hrišćana i Turaka. O njima je hodao po Bugarskoj i po Rumeliji, te harao i Hrišćane i Turke, bez razlike.
Kad su Dahije videle da ne mogu srpsku bunu same savladati, onda Kučuk-Alija iziđe iz Beograda, prodre do Jagodine, i odande poruči te mu dođe Gušanac-Alija, s 800 svojih krdžalija. Njih Kučuk-Alija skloni da dođu u Beograd, i da pomognu Dahijama savladati srpski ustanak.
S tom Gušančevom vojskom došao je i Konda u Beograd, i ostao tu više od dve godine.
Konda je, sa svojim momcima, stajao na stražari što je bila na bregu između Varoš-kapije i Sava-kapije, sa zada današnjoj mitropoliji.
Kao hrišćanin, Konda je, na skoro, osetio u srcu svom želju da srpska sablja pobedi. Za to je smislio da ostavi Turke, pa da pređe k Srbima. Kad Srbi, 1806, opkole Beograd, Konda, nekim putem, javi srpskim starešinama, da hoće da pređe na njihovu stranu, i oni mu se jako obraduju.
Pre nego što je učinio što je bio naumio, Konda je iz opsađena Beograda, mnoge Hrišćane, koji su se bili zatekli unutra, prizivao u svoju karaulu, i odande ih, niz endek, ispuštao da beže u srpsku vojsku, koja je bila najbliža među Savom i Mokrim Lugom (potokom).
Posle toga, namisli da i sam, sa svojim momcima, koji su svi bili Hrišćani, prebegne. Za to, jednog dana, rekne im da nečujno i neviđeno izmiču, a on ode u drugu, susednu karaulu, gde je razgovorom Turke zabavljao, dokle su momci njegovi izmakli. Kad se vrati u svoju karaulu, i vidi da su svi otišli, i odneli sve što je bilo, pređe i sam preko endeka pa, zviždeći, iskupi u mraku momke, te tako svi zdravo i veselo pređu k Srbima.
Kad Turci vide da je Konde nestalo, pomisle da će Srbi, tu noć, napasti na varoš, pa odmah sav šanac osvetle mašalama, I osnu pucati iz pušaka i topova.
Ovo se je dogodilo meseca avgusta, ili septembra 1806.
Jesen prevali; zima se približi: Srbi smisle da juriše na varoš Beograd 29 novembra 1806, u oči Sv. Andreje.
Konda, sa svojom družinom, išao je pravce na Sava-Kapiju: Noć je bila mračna, Konda mestu vešt, te tako je mogao prići ko samoj straži, a da ga Turci ne osete. I kad ga je koji osetio, Konda ga je udarao nožem, da se ne diže uzbuna, te tako je svojom rukom oborio dva Turčina; druge obore njegovi drugovi, a ostali pobegnu. Dotle se već obazna za napad, i borba plane javna. Srpska vojska, prodrevši u varoš, okrene uz brdo ka crkvi i k Varoš-kapiji, na koju je udario Knez Sima, sa svojom vojskom. I tako Varoš-kapija padne u ruke Srbima. Tu noć naši su osvojili veći deo varoši, a drugi deo im je tek docnije pao šaka.
Konda je, još u prvom jurišu na kapiju, dobio pet teških rana. Njega su, posle, smestili u Aganlin konak, gde se je dugo lečio.
Posle ovoga uspeha srpskoga oružja, mnoga gospoda iz Nemačke prelazila su u Beograd, i sva su dolazila da vide Kondu a Karađorđe i druge srpske starešine ništa nisu toliko želele koliko da se Konda izvida.
Kad se izvidao od rana, Konda je vojevao i dalje. Godine 1807 išao je na Užice, a posle je išao i na Drinu čak do Loznice.
Godine 1812, Konda se zove Bimbaša, i šalje se s bećarima (dobrovoljcima), u nahiju užičku, da spremi šta treba za rat.
Te cele godine, Konda se je, s Rakom Levajcem, nalazio u nahiji užičkoj, sokolskoj i podrinskoj; i osobito mu je zapovedano da zatre lupeže, koji su mirne ljude uznemiravali.
Pred propast 1813, Konda je bio u Loznici s Molerom, gde su ih Turci bili opseli.
Kad je iz šanca lozničkog noću izišao, opaze ga Turci i polete u poteru za njim. Stignu ga blizu manastira Tronoše, te se otvori krvav boj, u kom Konda pogine, i bude sahranjen za manastirskim oltarom na šančiću na bregu, 40 hvata od manastirskoga krsta.1
Konda je bio čovek omalen, okrušast; govoreći srpski, malko je zanosio na bugarski, a znao je i turski i arnautski. Kad je poginuo nije imao više od 30 godina.
Laka mu bila srpska zemlja; svojom ju je otkupio krvlju!
- Kad je ovo već bilo u štampi, čuo sam priču da Konda nije tu poginuo, nego da je, ranjen, prenesen u Zvornik. Onamo je vele, ozdravio, i otišao vidati ljude koji se obrane. Posle godine 1820, vele da je došao u Užice. gde je i umrьo. Kažu da mu je ime bilo Ostoja i Konda mu je prezime.
Je li ovo onaj junak savakapiski Konda, ili neki drugi, njegov prezimenjak, za sad ne umem kazati. ↩︎