Kovač Jovan (Petrović) rodio se u selu Svojnovu, u okrugu jagodinskom.
Kad mu otac umre, i kad mu se mati preuda u selo Rekovac, Jovan, s nekim svojim tetkom, ode u Austriju, baš kad su Austrijanci kupili dobrovoljce za rat s Turcima. Jovanov tetak upiše se u dobrovoljce, pa se upiše i Jovan, i ako mu nije bilo više od 16—17 godina.
I vojevao je: i u vojevanju se, u dva maha, ranio, ali se je od obe rane izvidao.
Kad se svrši rat, koji i nije dugo trajao, Jovan se stani u Zemunu, nauči kovačko-sikiraški zanat, i postane majstor.
U školu nije išao nikad, ali je, samoučki, naučio čitati i pisati. Osem srpskoga jezika, znao je govoriti turski i nemački.
Od godine 1804—1813 Jovan Kovač je često prelazio u Srbiju i, zanatom svojim, činio srpskoj vojsci velike usluge: okivao je one trešnjeve topove kojima su se Srbi, u prvo vreme, služili, a i drugo im je oružje opravljao.
Kara-Pavle Simeunović, bivši vojvoda, priča da je Jovan Kovač bio u jednom boju gde su, od mnogoga pucanja, trešnjevaci počeli popuštati i prskati.
Karađorđe zovne Jovana Kovača, i upita:
— Koekude, možeš li ti, brat Jovane, stegnuti ove topove da ne prskaju!
— Mogu, Gospodaru!
— E, idi odmah!
Jovan stegne prvi top, usedne nanj, i vikne topdžijama:
— Palite!
Top je pukao, a Jovanu nije bilo ništa.
Karađorđe, doznavši za to, zabrani mu sedati na top.
— Neka i propadne top, rekao je on: — ti nama trebaš za druge poslove!
Kad se bitka svrši, i Turci budu pobeđeni, Karađorđe nalije zdravicu Jovanu Kovaču, i baci čašu u vis. Čaša padne i ne razbije se.
— E, koekude, sve tvoja sreća, brat Jovane, rekao je Karađorđe.
Jovan Kovač je, kako se priča, slio od gvožđa jedan top sa celim svojim imenom i prezimenom (Jovan Petrović), i poklonio ga je Srbiji.
I za vlade Knez-Miloševe, Jovan je bio često dozivan u Srbiju, i ostajao je po nekolike mesece, radeći razne poslove za vojsku.
Jednom se je Knez Miloš bio naljutio na haznadara svoga Nikolu Nikolajevića, pa ga zatvori, i zapovedi Kovaču, da ga okuje. Ali, kako je Nikolajević bio Jovanu lični prijatelj, to ovaj, ne hoteći izvršiti kneževu zapovest, uteče iz Kragujevca.
Godine 1829, avgusta 12, br. 1491, Knez Miloš piše Jovanu Kovaču, da dođe u Požarevac, i da donese vapn (grb) Despota Stefana Lazarevića, koji je našao.
Jednom je, po naredbi Kneza Miloša, sprovodio po Srbiji neke Berlince. U putu je imao na rukama seljačke vunene rukavice. Stranci zaištu da im proda te rukavice za muzej u Berlinu.
— Ne prodajem, nego vam ih dajem, rekne Jovan: — neka se rukotvor naših seljanaka vidi i u Berlinu!
Stranci za taj dar, i za ostale usluge i obaveštenja, što su od njega imali na tom putu, izrade, te je postao član Muzeja u Berlinu.
Kao majstor sikiraško-kovački, Jovan nije smeo raditi druge finije poslove. Ali nekakav veliki gospodin iz Beča dođe u Zemun, i tu mu se polome kola. Dozovu Jovana i upitaju: može li kola opraviti?
— Mogao bih, al’ ne smem, odgovori on.
— A za što?
Jovan kaže za što ne sme.
— Opravi ti, rekne gospodin: — a za drugo je moja starost.
I Jovan kola opravi.
A gospodin, vrativši se u Beč, pošlje mu „pravo“, da može i najfinije kovačke poslove raditi.
Godine 1830, u belu nedelju, prvi put su zazvonila zvona u Beogradu. Ta prva zvona okovao je i namestio Jovan Kovač.
Dok je on to radio, rekao mu je neko:
— More, ne diži zvona, pucaće Paša!
— Moje je da dižem, a Paša nek’ puca, ako mu se puca, odgovorio je Jovan.
Posle te svečanosti, rekao mu je Knez Miloš:
— Vrati se u Srbiju, pa da ti dam koju hoćeš kuću u Beogradu!
Godine 1831, stigne prvi parobrod u Zemun, pa mu se onde nešto pokvari u mašini. Ni jedan od kovača ne smede se primiti da mašinu opravi. Jovan se prima, i opravi je na zadovoljstvo. Plaće za rad nije hteo primiti. Društvo mu ponudi pravo da se besplatno može voziti, on i porodica mu, dok su živi. Jovan i to odbije; samo sedne i odveze se do Novog Sada, da se uveri je li mašina dobro opravljena?
Jovan Kovač je imao lepo poznanstvo s Đeneralom Červenkom, s predsednikom suda Lazarevićem, i s mitropolitom Stratimirovićem.
Preminuo je 11 jula, 1837, u Zemunu.
Dimitrije Davidović, čuvši za smrt njegovu, pisao je jednom svom rođaku u Beograd, između ostaloga evo ovo: „Bog da prosti majstor-Jovana Kovača! Da ja Srpske Novine i sada pišem, spomenuo bih o njemu, i o njegovim zaslugama rodu, ako bi bilo i u dve reči. Ovako pak samo mogu duhu njegovom reći: „„Laka mu budi zemljica! Kosti njegove, kosti su roda srpskoga.“!“
Slika Jovana Kovača, nalazi se u Narodnom Muzeju, u Beogradu.