Krstić Maksim rodio se u Bosni, pa se preselio u Srbiju, i nastanio na Ubu. Kad su Srbi ustali na Turke, Maksim je bio među prvim borcima, pa je, docnije, izišao na glas, i postao je vojvoda sokolski.
Ime njegovo pominje se u mnogim bojevima u Rađevini i oko Sokola.
U proleće, godine 1813, zapoveda mu se od strane „Voždove,“ da Turke ne dira, ali od njih dobro da se čuva.
Docnije mu se kaže da narod uklanja s puta, kuda će se kretati vojske.
Najposle je, te godine, bio s Molerom u Loznici, pa je i odande nekako izneo glavu.
U drugom ustanku, 1815, viđamo ga, s Knezom Jovicom, dokle Turci nisu proterani iz Valjeva, a posle se retko pominje.
Godine 1844, nalazimo ga kao člana okružnoga suda u Loznici, gde ga je zatekla katanska buna. Krstić je, tada, bio pristao uza Stojana Jovanovića, katanskoga vođa, a pošto su katane razbijene, on je dopao zatvora, u Valjevu.
Iz toga zatvora izbavio se zauzimanjem pok. Acike Nenadovića, i živeo je, posle toga, na Ubu veoma siromaški. Na Ubu je, kažu, i preminuo.
Imala je jedna pesma u kojoj se peva kako je Vojvoda Maksa sekao Turke duž Drine, i kako je mnoge srpske porodice iskupio iz turskoga ropstva, rašta je morao sve svoje imanje dati.
Ništa više nisam mogao, za sad, doznati o ovom čestitom, ali zle sreće Srbinu…