Kujundžija Dimitrije rodio se u selu Štitkovu, blizu Nova Pazara.
Naučivši kujundžiski zanat, Dimitrije je boravio i radio u Novom Pazaru. Od toga zanata, ostalo mu je prezime Kujundžija, za sav potonji život.
Dimitrije je imao starijega brata Jevtana, i mlađega Kostu.
U početku srpskoga ustanka, Turci Pazarci, pogube Jevtana, brata Dimitrijeva; odseku mu glavu, nabiju je na šiljak, pa je iznesu gradu na bedem, i okrenu ka selu Štitkovu, kao da pokažu šta čeka i sve druge koji bi simpatisali srpskom ustanku!
Godine 1807, Dimitrije Kujundžija, i brat mu Kosta, iskradu se iz Pazara, pređu među Srbe, skupe četu, i počnu se biti s Turcima.
Godine 1809, pri napadanju na Pazar, Dimitrije i Kosta pokazali su se pravi junaci; ali Turci, ugovarajući da se predadu Srbima, zatraže od Karađorđa da, kud na drugu stranu, pošalje Dimitrija i Kostu, pošto oni, veljahu Turci Pazarci, žudni da osvete brata, ne bi mogli održati ugovor koji bi se sada uglavio.
Karađorđe, posle toga, pošalje Dimitrija i Kostu, s Pavlom Cukićem, na Rogoznu da preseku put Turcima, koji bi od Kosova mogli navaliti na Srbiju.
O napadanju na Novi Pazar, pevala se je u okolini ova pesma:
„Protužile bule u Pazaru, Tugujući, kade govorile: „„Avaj nama, do Boga miloga! Od zuluma silna Kosta-Bega, I njegova brata Dmitrija, Zlih vojvoda od Nova Pazara: Tugujući Crnog Đorđa mole, Da ustavi i Kostu i Dišu Da ne pale Novoga Pazara. Karađorđe njima odgovara: „„Ustaviću sve vojvode redom, Al’ ne mogu ni Kostu ni Dišu: Turci su im brata pogubili, Jevtan-bratu glavu otkinuli; Na bedem je, na šiljak natakli, Ka Štitkovu lice okrenuli, Te da gleda svoga zavičaja, Nedaleko od Novog Pazara: Ne mogu ih, za to, ustaviti!“…
Dimitrije je, posle toga, bio vojvoda pazarski, što će reći, danas, studenički,
Godine 1812, u Karađorđevu Protokolu, broj 957, piše:
… „da on (Dimitrije) u hapsu stoji, dokle se za pravo nađe: imenije njegovo, koliko na pismu šiljemo, da se raspoloži i proda, i da se poplaća tužiteljem njegovim, koje je on od sabora počinio od 1809 goda, a prije što je bilo, ono na stranu. A posle ni on, ni njegovi sinovi, da ne budu više narodne starešine, za prestuplenija njegova; a brat njegov Kosta da bude vojvoda, da se ne batali, jer na Kostu nikakve dave nema.“
U ovom zatvoru nalazeći se, Kujundžija je „svaki dan vrtio topove,“ kao najgori sužanj, kako priča Milutinović, koji mu svu krivicu svodi u to „što se, veli, zetu Pljaku zamerio,“ koji ga je „ocao i oklevetao“!1
Godine 1813, Dimitrije je bio prebegao u Nemačku, ali kako je Knez Miloš utvrdio s Turcima mir, on se je vratio, i nastanio u Smederevu, gde je na novo počeo raditi svoj kujundžiski zanat. Godine 1841, izvezao je srmom i pozlatio prestoni krst za smederevsku crkvu. Na krstu je potpisan on kao majstor, i crkveni tutori Ilija Nešić, Janja Đorđević, i Ica Marković. Tim se krstom i danas služe u novoj smederevskoj crkvi.
Dimitrije je u Smederevu, u crkvenom kraju, imao svoju kuću.
Bio je visoka rasta, crnomanjast; nosio se je uvek lepo, svakad je išao u čoinoj vezenoj dolami, i s džemadanom zlatom vezenim.
Vrlo je često, na pomamnu konju, projahivao kroz smederevske ulice. To ga zadovoljstvo nije ostavljalo do pred samu smrt.
Umro je u Smederevu 29 novembra 1843, i 30 novembra, na Sv. Andreju, opevao ga je prota Teofan Stanković.
Saranjen je, kako njegovi potomci pričaju, kod stare crkve smederevske.
- Srbijanka 3, 110 i 111. ↩︎