Lešjanin Stojan (Jovanović) rodio se 1796, u selu Kušiljevu, ispod Svilajinca, u putu, kad su mu se roditelji vraćali u Lešje na svoju starinu iz Austrije, gde mu je otac duže vreme služio u frajkoru.
Za prvoga ustanka, kad Stojanu nije bilo više od 15—16 godina, često je, na Deligradu, zamenjivao svoga oca, i tukao se s Turcima.
Kad mu je bilo tek 20 godina, izbere ga selo Lešje sebi za kmeta. Svojom pravičnošću u suđenju, svojom dobrotom prema sirotinji i nejači, i svojim muškim držanjem prema turskim vlasnicima, Stojan je izašao na glas u svoj svojoj okolini, te ga i vilajetska skupština, u Paraćinu, izbere za vilajetskoga kneza.
To je bilo nekako pred onaj ustanak koji će buknuti u paraćinskoj nahiji, na kraju 1832.
Turci, opazivši znake narodnoga kretanja, dozovu Stojana u Paraćin, te su ga onde držali 15 dana, kao taoca za mir u nahiji. Ali se on, imajući dogovora s braćom iz Temnića i Levča, izgobelja iz turskih ruku, pa odmah razašlje svoja dva brata i druge ljude na sve strane paraćinske nahije: da se narod diže, i tako je postao jedan od glavnih radnika u pridruženju nahije paraćinske, aleksinačke, i kruševačke k Srbiji.
Po iseljenju Turaka, Knez Miloš postavi Stojana za sudiju u Paraćinu, a posle u Ražnju; a kad se sud iz Ražnja premesti u Aleksinačku Banju, Stojan dođe u Kragujevac, u narodni sud gde je proveo dve godine; pa je, posle, otišao u Kruševac za predsednika sudu okružnom.
Godine 1842, stao je u red „ustavobranitelja“, i, po uspehu Vučićevu, u Kragujevcu, Stojan je, najpre, došao, za sudiju u sud apelacioni, a posle za člana u Državni Savet; gde je ostao do 1860, kad je stavljen u penziju.
Skoro tri godine proveo je zastupajući, ovda onda, razne ministre u dužnostima njihovima, a na kraju 1858 privremena vlada bila ga je postavila za ministra unutrašnjih dela.
Ovaj čovek odlikovao se je velikom blagošću srca, čistotom karaktera, i svagdašnjom žudnjom za naukom. Sam se je, već pod starost, naučio čitati i pisati; a decu svoju, sinovce i rođake, školovao je tako marljivo da je često sam kunatorio samo njih da ne ostavi bez nauke. Na taj način, njegov je mlađi sin, Miloje Lešjanin, svršio nauke u Parizu, a dva sinovca dovršila su svoje obrazovanje u velikim školama u srednjoj Jevropi.
Stojan se je uvek zvao i potpisivao „Stojan Jovanović“, ali otkad se je nastanio u Beogradu, počeli su ga, po selu Lešju, zvati Lešjanin i Leštanin, tako da mu je pravo prezime malo ko i znao.
Lešjanin je preminuo od kolere, 17 avgusta 1866 godine, u Beogradu.