Ljevajac Raka rodio se u selu Donjoj Gorijevnici, u rudničkom okrugu, 1777, a starina mu je u selu Ljevaji, po kom je i prozvan Ljevajac.
Još do ustanka 1804, Ljevajac je morao biti čovek uvažen u narodu, jer i njega vidimo, među ustaničkim starešinama, na onom sastanku u Zemunu, 28 aprila 1804, gde su Austrijanci ogledali da izmire Srbe s Turcima.
Posle toga, Ljevajac se je nahodio pod komandom Milana Obrenovića, koji je zapovedao nahijama rudničkom, požeškom (čačanskom) i užičkom.
Godine 1809, kad su Srbi opseli Senicu, dođu im poslanici od crnogorskoga vladike Petra Prvog, i od plemena Vasojevića. Prvi je želeo zajednice u radu za oslobođenje srpskoga naroda, a drugi su tražili da i njihov kraj prihvati Srbija.
Karađorđe, tada, odabere Raku Ljevajca i Antu Simeunovića, oglasi ih za vojvode Vasojevićima, i pošalje ih da zauzmu Vasojeviće, i da se združe s Crnogorcima.
Ova ekspedicija, pogreškom Hadžiprodanovom, ostane sa svim jalova. Te Ljevajac i Anta odu na Cetinje, a odonuda su se, posle, hajdučki provukli kroz Tursku, i došli u Srbiju.
Posle toga, Ljevajac je bio vojvoda u nahiji užičkoj. Godine 1812 i 1813 naređivano mu je nekoliko puta da pohvata, ili pobije, hajduke u nahijama užičkoj i sokoskoj, i da spremi što više vojske za odbranu zemlje (1813).
Najposle, s nekih zloupotreba, izgubio je vlast i ostao bez ičega!
Godine 1815, Ljevajac je odmah udario na Turke u Čačku, i, posle Mutapove smrti, postao je rudnički vojvoda.
Ljevajac se je, ličnim junaštvom, mogao meriti s Jovanom Kursulom. Veruje se da je on posekao sina Skopljak-Pašina, posle pobede na Ljubiću, kad su Turci uzmicali preko Jeline.
Ljevajac je umro 17 oktobra 1833, i ukopan je u selu Mojsinju, crkvi s desne strane.
Bio je srednjega rasta, bela lica, a crne kose i brkova; govoreći, svakad se je smešio.