Marković Ilija, rodio se u selu Grušiću, u Pocerini, 1762.
Još godine 1806, Ilija Marković je bio knez u Pocerini. Mi se s njim prvi put sretamo u onoj nesrećnoj prilici kada su Mačvani i Pocerci, ne uzdajući se u srpsku moć, a videći napredovanje neprijatelja, bili počeli predavati se Turcima. Tada je u ovoga Kneza Ilije bio pisar potonji slavni junak Miloš Stojićević.
Pristavši uz ustanike, Ilija Marković odlikovao se je više upravnim nego vojničkim delima. Za to je i došao, 17 avgusta 1807, u „pravitelstvujušti sovet“.
Milinović za njega kaže:
„Beš’ iz Šanca Marković Ilija, Dosta miran, al’ umom delija; On svakoga govorit’ puštaše, Al’ se svoga pravila držaše“!
Godine 1811, o malom Božiću, kad se Petar Dobrnjac ne hte primiti zvanja velikoga narodnoga sudije, izabran bi za to zvanje Ilija Marković, i u tom je ostao do propasti.
Godine 1813, prebegao je bio i on u Srem, ali nije hteo nikud daleko od savske obale. Ostao je u Rumi, i onde je dočekao glas o drugom ustanku, 1815.
Čuvši da su se Srbi digli na novo protiv Turaka, Marković je prešao u otadžbinu, i počeo pomagati braći u borbi, i u upravi.
Knez Miloš ga je postavio najpre za kneza nahiji šabačkoj a posle za člana one narodne kancelarije koja je nastavala u Beogradu.
11 februara 1820, br. 143, Knez Miloš je odredio Iliju Markovića i Protu Nenadovića da iziđu u nahiju užičku, te da izvide tužbe protiv kneza Jovana Mićića i protiv Jovana Demira, a i raspre koje su ova dva kneza imala među sobom.
O Mitrovu dne te, 1820, godine Ilija Marković je otišlo u Carigrad, kao član one velike deputacije koja je imala da predstavi Porti zahteve Srbije. Tada je u Carigradu ostao punih 7 godina.
Po povratku u otadžbinu, Marković je, još neko vreme, bio u službi, ali ga je već starost i slabost bila savladala. Za to zaište i dobije od Kneza Miloša otpust iz službe, i penzije 100 talira…
Godine 1835, februara 23, Knez mu je tu penziju povećao sa 50 talira1.
Ilija Marković, živeći mirno o svojoj penziji, preminuo je u Šapcu, 5 januara 1837, i ukopan je u porti, kod šabačke crkve!
- Ukaz od 23 februara, 1835, br. 532. ↩︎