Matić Dimitrije, rodio se u Rumi, u Sremu, 18 avgusta 1821. Odonuda je, kao mladić, prešao u Srbiju, i učio se je najpre, u vojnoj školi, a posle u novom liceju, u Kragujevcu.
Po svršetku škole, bio je ušao u državnu službu.
Docnije ga je srpska vlada poslala u Nemačku na nauke, gde je, učeći prava, postao doktor u filosofiji.
Vrativši se s nauka, Matić je, 17 avgusta 1848, postavljen za profesora prava u liceju beogradskom. Tu je ostao do 14 jula 1851, pa je premešten za sekretara u apelacioni sud, otkuda je, 19 marta 1855, otišao za načelnika spoljnome odeljenju ondašnje kneževe kancelarije.
Od načelnika odeljenja, postao je, 15 oktobra 1858, član kasacionom sudu, kad je Knez pustio iz ruku sudsku vlast, i preneo je na sud kasacioni.
Knez Miloš, odvojivši ministarstvo prosvete od ministarstva pravde, postavi, 22 oktobra 1859, Matića za popečitelja prosvete.
S toga mesta, Matić je vraćen opet u kasacioni sud 12 novembra 1860 gde je ostao do 29 dekembra 1862, kada je postao glavni sekretar državnog Saveta.
Namesnici kneževa dostojanstva, 24 septembra godine 1868, postaviše Matića za ministra prosvete i za zastupnika ministru spoljnih poslova.
U ovom poslednjem ministarstvu, Matić je samo potpisivao, a poslove je upravljao sam namesnik, g. Jovan Ristić.
U ministarstvu prosvete pak, Matić je pokazivao mnoge volje i mnogo žurbe; trčao je sobom u škole niže i više, na učiteljske zborove, u škole nedeljne; svud je hrabrio, izazivao, propovedao: da se radi, a sam je uradio jedno ozbiljno delo, i to je: prva učiteljska škola, koja bi otvorena u Kragujevcu.
Još kao profesor, kao član učenog društva, i sada, kao ministar, Matić je vrlo često izražavao želju: da se podigne srpski universitet; ali za takav rad nije učinio ni jedne ozbiljne pripreme.
Matić se je uvek starao da se pokaže kao čovek dobra srca. I odista, u službi, nikad nije bio brz da upropasti mlađega, koji bi što skrivio. Neki su mu ovu dobrotu rđavo razumevali, a ja je cenim mnogo više od nečije oštrine, često nepromišljene, a svakad štetne.
Na poslu je bio vrlo vredan, čak se može reći da je bio prgav.
— Ne mogu, brate, da ručam, govoraše on: — kad mi na stolu, u kancelariji, ostanu nesvršena akta.
I da bi svoju savest umirio, digao bi, pred po dne, sve akte sa svoga stola, razdao bi ih mlađim činovnicima na rad, pa bi onda uzeo gušče pero i, njegovom peruškom, očistio bi i opajao svoj sto, tako, da ni zrno peska ne ostane na zelenoj čosi. I tek pošto bi sto tako raščistio, išao bi kući na ručak!
Po dobroti srca, i po patriotskom oduševljenju, Matić se je zauzimao za mnoge korisne stvari, ali, po mekoti svoga karaktera, nije gotovo ni jednu, osem učiteljske škole, priveo u delo. U Matića je baš s toga, za mladosti, bio mnogo veći glas nego zasluga, a u starosti mnogo manja cena nego vrednost.
Godine 1872, avgusta 10, odstupivši od ministarstva prosvete, Matić je otišao u državni savet za člana, u kom je zvanju ostao do smrti.
Posle rata od 1876, Matić je, s Filipom Hristićem, poslan u Carigrad, gde su njih dva, 16 februara 1877, uglavili s Portom mir, koji je trajao do dekembra te 1877 godine.
Književni poslovi Matićevi ovo su:
- Marko Avrelije, najdobrodeteljniji car rimski. Prevod s nemačkog, u Beogradu, 1844;
- Pohvala Marku Aureliju. Prevod s francuskog, u Beogradu, 1884;
- Objašnjenje Građ. zakonika za Srbiju, u 4 knjige, u Beogradu, 1850—1851;
- Javno Pravo Srbije, u Beogradu, 1851;
- Načela umnog i državnog prava, u Beogradu, 1851;
- Mašatovua francuska gramatika, u Beogradu 1854;
- Beseda koju je govorio na hiljadugodišnjicu sv. Ćirila i Metodija, 1863, u Beogradu;
- Istorija filosofije, po Dru Švegleru, u Beogradu, 1865.
- Nauka o vaspitanju, po Rimu i još nekim piscima, u Beogradu, 1866.
Matić je preminuo u Beogradu, 17 oktobra 1884, od vodene bolesti.
Bio je srednjega rasta, crne masti, jako kosmat; kratkovid, u govoru brz, ali kad bi hteo što svečanije besediti, umeo se je i umeriti, sa svim kako treba.