Mihailović Stanoje, knez iz sela Zeoka, u beogradskoj Kolubari, bio je čovek poznat i uvažen u narodu, a neprijatelj dahijama.
Dahije su bile zapisale i njega da pogube, 1804.
U prvoj poli januara, 1804, Mehmeda-Aga-Fočić, idući u Valjevo, udari na Zeoke, i ruča u Kneza Stanoja, ali mu i ne pomene ništa. Tek iz Valjeva, vrati on nekoliko momaka u Zeoke da odseku glavu Stanojevu, i u Bogovođi Hadži-Ruvimovu, pa da mu obe donesu u Valjevo.
Ovi Turci nađu Stanoja kod kuće, kažu mu da, po Fočićevoj zapovesti, idu u Beograd, i hoće u njega da ručaju.
Stanoje ih lepo dočeka.
Dok su sedeli u kući, pored vatre, dođe petao na kutnji prag, i kukurekne.
Jedan Turčin uzme šišanu, i rekne:
— Kneže, da ubijem onoga oroza?
— Evo, imamo ručka dosta, odgovori Stanoje: — a petak je: ali baš ako hoćeš — udri!
Turčin naperi pušku na petla, pa je, u čas, okrene i skreše Stanoju u prsi. Stanoje padne, a Turčin izvadi nož, i stane mu odsecati glavu.
U to Nikola, Stanojev sinovac, otrči u vajat, uzme kneževu šešanu, i vikne:
— Ne ćeš, Turčine, ni svoje glave odneti, ne!
Pa opali pušku, i Turčina zgodi posred kotlaca!
Druga dva Turčina, odmah zatvore vrata, i kad seljaci Zeočani dođu, počnu iz kuće vikati:
— Agina je zapovest, rajo; umirite se! Neka ide krv za krv!
I da bi se Nikola uverio da je odista ubijen ubilac Stanojev, isture onoga mrtvoga Turčina na polje da ga svi vide.
Seljaci stišaju Nikolu, te Turke ostavi na miru, i oni ih otprate do turskoga hana1.
Batalaka piše da se je ovo dogodilo 14 januara 1804; ali te godine je 14 januara bio u četvrtak a ne u petak, kao što je Stanoje rekao Turcima!
Knez Stanoje sahranjen je u svom votnjaku kod kuće, gde je i poginuo. Na njegovu grobu leži ploča sa zapisom koji se ne može da pročita, jer ga je vreme već iskrunilo.
- Memoari Protini, str. 55. ↩︎