Milaković Dimitrije, rodio se u selu Jasenici, u predelu Šumi, u Hercegovini, pa mu se je otac odatle preselio u Mostar, i njega malena odveo.
Iz Mostara je Milaković, od kuge, prebegao u Dubrovnik.
Milaković je svršio gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a filosofiju u Beču.
Godine 1831, došao je na Cetinje, i vladika, Petar Prvi, uzme ga za svojega sekretara. U toj službi ostao je do smrti vladičine.
Danilo, postavši glavarom Crne Gore, zadržao ga je kao svojega sekretara, i vodio ga je sa sobom u Rusiju, gde je dobio orden Sv. Vladimira.
Ali Milaković na skoro ostavi i sekretarstvo u Kneza i Cetinje, pa siđe u Dubrovnik k bratu svojemu, veoma bogatu čoveku u tom mestu.
Na pitanje jednoga svoga zemljaka, zašto je ostavio Kneza Danila, Milaković je ovako odgovorio:
— Knez Danilo je veoma duhovit čovek, ali je još mlad, i veoma nagao. Po svojoj naglosti, mogao ba me kad što uvrijediti pred Crnogorcima, a ja to ne bih mogao podnijeti. Za to sam volio sam se rastati s njim na lijepo.
Vladika pak Rade veoma je pazio Milakovića, za što je ovaj, posle vladičine smrti, kad god bi ga pomenuo, uzvikivao:
— Ah, vladiko, diko srpska!
I tada bi se oblio suzama.
Iz Dubrovnika, Milaković dođe u Beograd da vidi ne bi li ovde sv mogao nastaniti da živi. Ovde je sedeo u „Starom Zdanju“. Tu je bio 1853—1855, pa nije mogao ostati.
Jedan njegov zemljak pitao ga je i za to, a on je odgovorio:
— Sve je ovde lijepo, i sve ide dobro; ali ja, kao rođeni Hercegovac, teško podnosim ovu veliku bezbožnost koja se opaža svuđ, pa se volim ukloniti.
Milaković se nije ženio, i brat mu, vrlo bogat čovek, nije imao dece. Tako je on imao od čega živeti. Za to je putovao dosta, samo radi svoga uživanja i radi proučavanja sveta.
U jednu nogu bio je hrom.
Srpskoj književnosti Milaković je privredio ovo:
- Grlicu, cetinjski almanah, koji je na Cetinju uređivao kroz pet godina;
- Srpsku gramatiku za crnogorsku mladež, Cetinje, 1838; i
- Istoriju Crne Gore, u Zadru, 1856.
Ova mu poslednja knjiga zaslužuje osobitu hvalu.
Čuo sam da je štampao na nemačkom jeziku neki vrlo značajan sastav filosofski, ali se o tom nisam ni od koga mogao bliže izvestiti.
Ostavio je nešto i u rukopisu, ali vam ne znam u koga je to.
Godine 1858, putujući kroz Saksoniju, zanoći, 15 avgusta, u Drezdi u gostionici. Drugi dan našli su ga mrtva sproću prozora od njegove sobe.
Niko ne zna kako je poginuo: da li ga je udarila kaplja, ili je sam skočio s prozora, ili ga je neko izbacio. To su sve pitanja na koja niko ne ume dati odgovora.
Milaković je bio veliki rodoljub, i držao je sveze sa svima, čuvenijim ljudma u Bosni i u Hercegovini.
Srpske Novine u Beogradu, 28 avgusta 1858, javljajući Milakovićevu smrt, ovako za njim žale:
„Pokojnik je, rajskom dušom svojom, anđelskom dobrotom, krasnim postupanjem, učenošću, znanjem, i svim vrlinama kojima čovek samo može biti ukrašen, znao zadobiti ljubav i poštovanje od svakoga. Ko je imao sreću lično ga poznavati, taj će, na glas o njegovoj smrti, sugubu žalost osećati“.
Bog da ga prosti!