Milovanović Mladen, rodio se u selu Botunju, 2 časa puta na istok od Kragujevca.
Do ustanka 1804, bio je marveni trgovac i, kao takav, bio je čuven čovek u narodu. I baš onda, kad su se Jaseničani digli na Turke, meseca januara 1804, Mladen je, kao talac, bio u turskim rukama, u Kragujevcu.
Izbavivši se iz turskih ruku, Mladen je pristao uz Karađorđa i, kao čovek bogat i rečit, došao je, malo po malo, do najveće vlasti posle Karađorđa: bio je vojvoda, savetnik, vojni ministar, i predsednik saveta, i često je želeo porediti se i sa samim voždom.
Pominje se da je Mladen postavio Jastrepcem granicu Srbiji, i da je na onom kraju imao neke ratne uspehe protiv Turaka; ali je Veljko javno govorio da Mladen nije za vojnu, i da Srbi moraju nesrećno proći, gde god vojskom upravlja Mladen.
Rodofinikin, ruski agenat u Beogradu, karakterišući srpske vojvode, za Mladena Milovanovića veli:
— Mladen, čitat i pisat ne umejet; podl i lukav!…
Ni malo bolje ne govori o njemu ni Paulučija.
Svi suvremenici, koji Mladena pominju, tvrde da je bio vrlo vlastoljubiv, i srebroljubiv; s toga se je hvatao za svaku priliku gde će steći novaca i imanja.
Kao čovek bogat, uman, i vrlo rečit, Mladen je umeo vrlo često privoleti Karađorđa na svoju stranu, pa je onda mogao činiti što je hteo.
Godine 1813, Mladen je, po jednoj odluci sovetskoj, obišao istočnu granicu, i pregledao šančeve koji su stajali prema Turskoj. Vraćajući se s toga puta, zastao je u Jagodini Karađorđa, koji je bio pošao pred velikog vezira, rumeliskoga valiju.
Tu je Karađorđu stiglo iz Loznice ono krvavo Molerovo pismo u kom ovaj priklinje za pomoć. I Karađorđe je, čim je to pismo saslušao, bio naredio da se odmah 6000 konjanika stave pod komandu Veljkovu, a drugih 6000 pod komandu Petra Jokića buljubaše, pa ova dvojica da trče u pomoć, gde bude najveća nevolja. I Jokić je već bio odvojio 300 konjanika u jagodinskom polju.
Mladen, kako dođe, upita:
— Kakva je ono vojska?
Karađorđe je ćutao, a Tanasko Rajić, barjaktar, ispriča mu sve što je naređeno.
Mladenu to ne bi pravo, pa će reći:
— Dobro, dobro! Samo ne znam kako će ispasti?
Karađorđe sada sam ispriča rašta je tako naredio.
— A znaš li, reći će Mladen, posle malog ćutanja: — kako smo u sovetu rekli, i mene ste poslali, te sam svršio sve po granici, pa sad radite drugojače?
— Koekude, veli Karađorđe: — znam ja šta smo govorila u sovetu; ali će udariti velika turska sila, pa sve vojvode pozatvarati u šančevima, a ko će onda braniti ovaj narod na polju?
— Neka se biju vojvode! veli Mladen.
— Ali će sila zatvoriti Gurgusovac i sve šančeve, a narod će izginuti kao stoka.
— Neka gine; veli Mladen: — svadba bez mesa ne biva!
Karađorđe, na te reči, samo uzdahnu, pa progovori:
— Ej Mladene, Mladene, Bog te ubio! Do sad je ovaj svet visio o mom vratu, a od sad neka je o tvome!
Odmah poče bljuvati samim jedom, i od toga se dana razboli strašno. Mladen, videći to, uplaši se da ga ne ubije, pa pobeže u Ćupriju.
Tako priča očevidac Jokić.
Posle propasti (1813), pobegao je i on, zajedno s Karađorđem, iz Srbije. Prešavši u Srem, sproveden je bio u Bruk, na Muri; a odonuda je otišao u Rusiju, i stanio se u Besarabiji.
Godine 1815, juna 24, neki Gavrilo Nikolajević piše iz Zemuna Knezu Milošu, i javlja mu, po trgovačkim pismima iz Beča, da je, tih dana, Mladen prošao kroz Beč, i otišao k carevima, u Pariz. „Po svoj prilici, dodaje rečeni Nikolajević: — radi naroda; i to je dobro: svi valja da se trudimo za svoj narod, ko gde može; i baška je pouzdanje kad narod sam pošlje svoje deputate za svoje dobro1.“
U prvoj poli godine 1822, Mladen dođe u Pančevo. Odatle, preko Smedereva, ode u Kragujevac Knezu Milošu, koji ga primi vrlo lepo, i zadrži u svom konaku.
Dotle su se, naravno, stvari u Srbiji bile veoma promenile.
Mladen — nekad silni predsednik soveta — bio je sada siromašni gost.
Miloš — pre obični vojvoda rudnički, — sada je bio Knez svoj Srbiji.
Na tu promenu Mladenu je bilo vrlo teško naviknuti se.
Priča se da je Knez Miloš, kad god bi imao što da govori s bivšim predsednikom soveta, svakad se služio rečma:
— Gospodaru Mladene!
A Mladen, naprotiv, svakad bi svom domaćinu govorio:
— Ej Milošu!
Jednom, vele, Knez prsne, i rekne:
— Gospodaru Mladene! Nisam ja tvoj Ejmiloš; nego ti dobro znaš i ko sam ja, i šta sam. Kako je to: ja tebe gospodam, a ti mene milošaš? Dokle ćemo tako?
Te Mladen, posle toga, šutkac! priča očevidac ove scene.
Paša beogradski, doznavši da je Mladen došao u Srbiju, zatraži da mu se odmah izda.
Mladen, videći to, ode rujanskom srdaru, Jovanu Mićiću, s namerom da odande, tajno, pređe u Crnu Goru.
U Zlatiboru se priča da je Mićić, dok je Mladen boravio u njegovoj kući, jednoga dana, izišao i spremio čast na Zlatiboru, pa poručio da mu na tu čast dođe i Mladen. I Mladen pođe, ali ga, u putu, u Očkoj Gori, ubiju Mićićevi momci Simo N. i Leka Kovač, pa telo njegovo bace u neku rupu Zvekaru. Drži se da je ovo zločinstvo učinjeno po zapovesti Kneza Miloša, ali ni jednoga javnoga dokaza za to nema.
Vreme će, zar, i s ovoga događaja dići tamni zastorak. Ova jedna smrt, ovako već sustala i stara čoveka, samo bi prljala za vekove ime Miloševo, ako bi se dokazalo da je Mladen ubijen po njegovoj zapovesti.
Docnije, kad se žena Mladenova, Ivana, vratila u Srbiju, Knez Miloš joj je, 23 februara 1835, iz svoje kase odredio 100 talira u ime penzije2.
Ona je umrla u Beogradu, i sahranjena je kod palilulske crkve.