Nenadović Mateja Prota, rodio se u selu Brankovini, 1777 godine, od oca Alekse i matere Jovane, koja je bila iz kuće Đelmaševića, iz sela Gvozdenovića.
Knjigu je počeo učiti u Brankovini, kod nekoga Popa Stanoja, iz njegovoga, kako sam veli „vrletnoga bukvara“. Posle u ga odveli u Srem, u selo Ašanju, pa u Kupinovo, te se i onamo učio.
Godine 1793, zapopio ga je valjevski vladika Joakim, i dao mu nuriju; malo posle toga, Mata je postao i prota.
— Ne mari što sam bio vrlo mlad; knežev sam sin, a možda je vladici i para trebalo“. Ovako sam Mata govori o pobudama s kojih je tako mlad postao prota.
Još je nešto pričao Prota iz doba svojega mladoga popovanja. Neki starac, čovek pametan i uvažen, videći Matu ovako mlada, a već pod čitakinjom, rekao mu je:
— Popo, poslušaj me, ne ćeš se kajati! Ti si popa; gde god dođeš, ljudi će se skloniti da sedneš na prvo mesto. Ako se jede — tebe će prvo nuditi; ako se pije — tebe će prvo služiti a ako se govori, očekivaće da ti i govoriš prvi. Blago meni — jedi koliko ti je dosta; govori svakad — pošto čujem šta govore ljudi stariji; a od pića, ma koje da je, prve godine svoga popovanja ne pij nikad dublje od prvoga prsta; druge godine, popi i dva prsta; treće — tri, a čak četvrte godine popi i za četiri prsta, pa pete — nekad možeš i iskapiti čašu, tek i to gledaj gde ćeš, gledaj rašta ćeš, i gledaj s kim ćeš“!…
Poslušao je Prota ovu nauku, poveli da se nije kajao.
Od godine 1804, život je Prote Mateje Nenadovića pun raznih promena. Osvrćući se na svoju prošlost, evo kako je sam slika, kad je već bio bliže grobu nego domu:
— Ja sam, veli on u svojim Memoarima: — služio i gospodario; popovao i vojvodovao; putovao, po narodnim poslovima, daleke putove, i kod kuće mirno sedeo, i u svojoj bašti kalemio voće; vojevao sam opasne ratove, i uživao blagodet opštega mira; s carevima govorio sam slobodno, a katkad me je zbunio govor prostoga kmeta; gonio sam neprijatelje i bežao od njih; živeo u svakom blagu i izobilju, i opet dolazio do sirotinje; imao sam lepe kuće, i gledao ih iz šume spaljene i srušene; pred mojim šatorom vrištali su, u srebro okićeni, arapski hatovi, a vozio sam se i u svojim neokovanim taljigama; vojvode su iščekivale zapovesti iz mojih usta, i opet me je sudbina dovodila da pred ovima što su bili moji panduri na noge ustajem“!
Šta je Prota radio za opštu narodnu stvar pre ustanka 1804, ne znamo. Postanje onoga pisma, zbog koga je posečen otac njegov, Knez Aleksa, možda bi bilo neki odgovor na ovo pitanje. Ali, od godine 1804, Protu viđamo i kao vojnika, i kao nabavljača, i kao deputata, i kao unutrašnjeg urednika, i kao sudiju, i svuda i u svačem opaža se Srbin rodoljub koji iskreno želi sreće i napretka svome narodu.
Još te iste godine (1804), s Vračara, poslan je, od vođa narodnih, u Rusiju, da poradi za kakvu pomoć od strane Rusije. Otuda se vratio u početku 1805.
Godine 1805, nastajavao je da se uredi „Praviteljstvujušti Sovet“, i bio mu je prvi predsednik.
Iz „Soveta“ je, 11 januara 1811, izaslan za vojvodu vojsci koja je čuvala Srbiju od Bosne. On je otišao na mesto Jakova, koji je pozvan u centralnu zemaljsku upravu, za popečitelja unutrašnjih poslova1.
Nesrećne godine 1813, prešao je i Prota Nenadović u Srem, ali se nije otiskivao u daleke zemlje, nego se zadržavao u blizini. Docnije je, s pismima od vojvoda i znamenitijih ljudi iz naroda, otišao u Beč. Onamo je išao od vrata do vrata ministrima onih vladalaca koji su se tu na kongresu nahodili.
Kad je buknuo novi ustanak, 1815, Prota je pomagao Knezu Milošu onako isto kao i Karađorđu, u savetu i u ratu. I Knez Miloš ga je često prizivao k sebi radi dogovora o narodnim potrebama.
Prota je prvi put bio oženjen sestrom Molerovom, Marijom, koja je bila kratka veka, jer je preminula 1808; a pomrla su mu i deca koju je s njom rodio.
I Mateja se je, ma da je bio prota, oženio po drugi put, i evo kako:
Knez Miloš, putujući jednom iz Šapca ka Kragujevcu, svrati u Brankovinu Proti Nenadoviću, na konak, s namerom da ga, drugi dan, povede sa sobom, zarad nekih narodnih poslova.
Drugi dan, sve spremno za put, a ne može da se pođe, jer, siromah Prota trči iz vajata u vajat, vičući:
— Ta, vraga, kamo moja čarapa?
— Šta je, za Boga, Proto, pita Knez Miloš?
— Ništa, Gospodaru! Nema mi jedne čarape, a valja mi da ponesem na put!
Užurbale se snahe, i sva čeljad; ali nigde protine čarape.
— O, Proto! reći će Knez Miloš: — more, viđu ja šta tebi treba. Ali, ako samo živ budem, oženiću ja tebe, pa će tvoja obuća svako jutro biti skalupljena, a ne ćeš ti tako trčati iz vajata u vajat da je tražiš.
— Ne, Gospodaru, po Bogu; zar ne vidiš bradu?
— Dobro, Proto, dobro! Upamti što ti reče Miloš!
Pođu, i dođu u selo Ranilović, kući nekih Milićevića, na konak.
U toj je kući jedna mlada skoro ostala udovica s dvoje dece, zdrava, mlada, i lepa.
Knez Miloš upita svekra njenoga: hoće li je dati za protu?
— A može l’ to biti po zakonu? reći će svekar.
— Pa evo Prote Žujovića, odgovori Miloš: — videćemo može li ih venčati.
Svekar izmeni nekolike reči sa svojom babom; ova sa snahom; još bude malo razgovora i dogovora, pa rano u jutru tek ljudi videše da je Prota Mateja stao, s mladom, pred jevanđelje i krst, a pred njima Prota Žujović, obučen, gotov da ih venča. I venčanje se poče. Kad bi da se obilazi oko sovre, Prota Mateja, božem čudeći se tome poslu, onako uz pevanje „Isaije likuj,“ vajka se:
— Ala šta učini čovek od mene?!
— Ala da hoće to isto i od mene, prihvata Prota Žujović, koji je takođe bio udovac.
Posle venčanja, Knez zapovedi Proti, te dade svoga konja i momka a svekru opet, da spremi devera, pa tako da pošlje mladu u Brankovinu. Protu pak odvede sa sobom i zadrža 6 nedelja u Kragujevcu, dokle se u Brankovini ljudi siti načude kako se Prota oženio.
Posle toga vremena, pusti Knez Protu kući, rekavši mu da gleda kako će stići u Brankovinu u veče, pa da u jutru osvane, kao da nikud nije ni išao od kuće!
Prota i učini tako.
Iz ovoga drugoga braka, rođen je pojeta Ljub. P. Nenadović, a starica Joka, majka mu, umrla je u svojoj 81 godini, 1875, u Beogradu.
Godine 1835, februara 23, Knez Miloš je, među drugima, odredio i Proti Mateji, kao zaslužnom čoveku, 250 talira penzije na godinu.
Godine 1838, Prota je bio član komisije koja je spremala zakone za Srbiju; 1839 postao je član Državnom Savetu, u kom činu je penzionovan 1852, pa je, posle, živeo u Valjevu. Dana 29 novembra, 1854, upokojio se je u Valjevu, i ukopan je u porodičnoj grobnici kod crkve u Brankovini. Na njegovu grobnu belegu ima ovaj smerni zapis:
„Ovde počivaju kosti Prote Mateje Aleks. Nenadovića. Rođen 1777, a preselio se u večnost 29 novembra 1854“.
Prota Nenadović, osem mnogih drugih zasluga, ima i tu, što je ostavio zapiske bar o nekim i nekim događajima svojega doba.
Zapiske te izdao je sin njegov Ljubomir, 1867, u Beogradu, pod imenom: Memoari Prote Mateje Nenadovića.
Prota je bio rasta umerena, kosmat, a pod starost ćelav, lepe brade, lica više blaga nego vojničkoga; nosio je svešteničko odelo do smrti, i sveštenički je čin jako uvažavao. Slika njegova nahodi se u srpskom muzeju, u Beogradu, među drugim zaslužnim Srbima njegovoga doba…
- Memoari, str. 311. ↩︎