Nenadović Sima

Nenadović Sima, rodio se u selu Brankovini, 1793. On je bio najmlađi sin kneza tamnavskoga Alekse Nenadovića, o kom je malo pre bila reč.

Simu je, posle očine smrti, stric mu Jakov bio poslao u Srem, u Kupinovo, u školu; iz Kupinova je Sima prešao u Karlovce, gde je svršio dva razreda gimnazije, pa je, iza toga, otišao u u vojnu školu, u Vinkovcima. Godine 1809, svršivši kadetsku školu, stupi u austrisku vojsku.

Godine 1813, Sima se vrata u Srbiju, i Karađorđe ga postavi za vojvodu u knežini kolubarskoj.

S kolubarcima, te godine, Sima se većinom nahodio na Drini. Posle onoga nesrećnoga razlaza na Šapcu, kad je u srpsku vojsku stigao glas da je Karađorđe utekao iz Srbije, Sima je, s Lukom Lazarevićem, prešao preko Save u Srem, kuda mu je već i sva rodbina bila prebegla.

Sad Sima uđe u neke dobrovoljce, koje su kupili Austrijanci, i kretali preko Italije protiv Francuske. S ovom družinom i otišao je bio u Italiju, ali kad Napoleon bude savladan, Austrijanci raspuste te dobrovoljce, i Sima dođe u Srem k svojoj rodbini.

Kad se čuje da je u Srbiji, 1814, buknula buna Hadži-Prodanova, Prota Mateja uzme Simu, svoga brata, i s njim ode u Beč, da moli Ruse za kakvu pomoć i zaštitu. A kad Rusi reknu da nije vreme ustanku, nego neka brže svetuju narod da se smiri, oni se obojica vrate u Srem.

Kad je pak planuo ustanak 1815, onda Sima pređe u Srbiju i, po upustvu Kneza Miloša, stavi se pred borce zemljake svoje iz valjevske nahije.

U presudnoj bitci na Dublju, 14 jula 1815, baš kad je trebalo jurišati na turski šanac, „valjevska se vojska, kao što piše Milutinović, uzbeči i zastane, te ne pristupi k šancu. Na to izleti hrabri vojvoda Sima Nenadović, na hatu zelenku, i poviče:

— Za mnom te, braćo, ako Boga znate!

Pa potrgne kuburu, i zaleti se te preko branika u šanac među Turke skreše, pa za ovom i drugu. Tu za njim pristane samo valjevski kapetan Milisav, a niko više.

Njih obojicu Turci, u kosom povratku od šanca, kroz mazgale plotunima dočekaju, i obore oba na mesto. Milisava su udarili s desne sise u levo pleće, a Simu s desnoga pazuha na pazuho drugo1.

Sima je bio i mlad i vrlo lep mladić, i odlikovao se koliko junaštvom, toliko i razboritošću i prijatnošću u razgovoru i ophođenju.

O Siminoj smrti, ima „Opevka“ u „Srpskom Letopisu“ za 1827, 3, str. 68.

Bog neka ga prosti! Malo je živeo, samo 22 godine, ali ko je srećan da padne za slobodu svoje otadžbine, ima pravo da se zahvalno pominje, dokle god mu traje otadžbine!

Telo Simino preneseno je iz Dublja u Brankovinu, i sahranjeno je kod crkve, pored groba oca mu Alekse i drugih rođaka.


  1. Milutinovića Istorija, str. 325. ↩︎