Nešković Janićije, rodio se 14 Januara 1804, u selu Milandži, u okrugu užičkom, od oca Neška Nedovića, i majke Anđelije.
Kršteno ime bilo mu je Ivan, a Janićije je narečen u kaluđerstvu.
Otac njegov, Neško, bio je 19 godina pisar u Kneza Koste Raškovića, i u Še-Age Muratovića, do godine 1804; a posle, pod Karađorđem, pisarovao je u knezova: Maksima Starovlaha, Avrama Lukića, i u Hadži-Prodana.
Janićije je učio knjigu u svoga oca, do godine 1820; a posle je otišao u manastir Kalenić, u Levču.
Godine 1826, jula 26, zađakonio ga je, u Kragujevcu, beogradski Mitropolit Ćirilo (Grk).
Godine 1831, uzme ga k sebi mitropolit Melentije Pavlović, te tu ostane do meseca juna 1833, kad je taj arhijerej preminuo.
Posle Melentijeve smrti, Janićije se vrati u svoj manastir Kalenić.
Te iste godine (1833), septembra 24, vladika užički, Nićifor, zajeromonaši Janićija u crkvi kragujevačkoj.
Janićije je, s Petrom Jovanovićem, izabranim za srpskoga mitropolita, išao u Carigrad i, po povratku odonuda, ostao je pri njemu do 16 februara 1836.
Godine 1838, poslan je iz Kalenića u Studenicu da nadgleda opravku ove velike Nemanjine zadužbine.
Godine 1839, postavljen je za člana apelatorijskoj konzistoriji.
Godine 1842, bio je nadzornik vladičinog dvora u Šapcu.
Godine 1845, avgusta 25, postavio ga je Mitropolit Petar za igumana manastiru Kaleniću, a godine 1847, maja 6, postao je arhimandrit istom manastiru.
Godine 1849, oktobra 18, bude izabran, a 23 istog meseca, u beogradskoj crkvi, posvete ga Mitropolit Petar i vladike: Nićifor i Dositije, za vladiku šabačkoj jeparhiji.
Godine 1854, „primole ga, upravo namoraju“, veli sam u svojim beleškama, Mitropolit Petar i Knez Aleksandar Karađorđević, te se iz Šapca premesti u Karanovac (Kraljevo) za vladiku užičke jeparhije. I tada se od beogradske jeparhije odvoji okrug kruševački, i prida se jeparhiji užičkoj.
Kao vladika užički, Janićije se smesti u Karanovcu, a ne u Čačku, gde je sedeo njegov prethodnik Nićifor.
Crkva Žiča bila je, u to doba, pusta i krunila se malo po malo, od vremena: bila je gotovo sva zarasla u goru.
Vladika Janićije živo nastane, te je opravi, i u njoj propoje sveta liturgija. I Žiča sada poji, i moli se Bogu, jutrom i večerom, za svoga obnovitelja. Samo ga umetnici krive da nije pogodio obnoviti je u obliku kakav je imala u prvi mah.
Janićije je načinio još dve crkve: jednu u svom selu Milandži, za dušu svojim roditeljima, a drugu u mestu Preradovcu, na dobrima manastira Kalenića.
Pošto se je kruševački okrug odvojio od jeparhije beogradske i pridao užičkoj — Janićije se je potpisivao vladika užičko-kruševački.
Godine 1858, izabralo ga je Srpsko Učeno Društvo za svojega počasnog člana.
Godine 1859, dobio je panagiju od Nj. V. cara ruskog Aleksandra Drugog.
Godine 1860, posle smrti Kneza Miloša, kome je bio na pogrebu, Janićije je i od Kneza Mihaila dobio panagiju o zlatnom lancu.
Vladika Janićije prvi je našao i zavirio Vrnjačku Banju, i počeo se lečiti u njoj.
Pred kraj svoga života, počeo je vrlo naglo slabiti. Preminuo je 20 februara 1873, u Karanovcu. On je ukopan u Žiči, u kovčegu koji je, nekoliko godina, držao u svojoj sobi, i putnicima pokazivao, gde će leći pošto umre.
Predsednik čačanske konzistorije, prota Radovan Popović, pošto je vladika Janićije sahranjen, ovako o tom događaju izveštava beogradskog mitropolita Mihaila:
Vaše Visokopreosveštenstvo!
Po pravilima svete crkve, a shodno nalogu Vašem br. 336, mi svaku počast i poslednju uslugu učinismo zemnim ostacima vašem po Hristu bratu, a našem nezaboravljenom arhipastiru i otcu, poč. g. Joanikiju. 20 t. m. odnesmo ga u crkvu, i tu noć pročitasmo nad njim jevangelije i psaltir, a sutra dan, 21, posle službe, opevasmo ga, ali ne mogosmo, jedno zbog rastojanja mesta, a drugo protiv želje ovdešnjih građana, toga dana u Žiču, radi saranjenja, odneti, nego to učinismo treći dan t. j. 22 t. m. Pri opelu bilo nas je 12 sveštenika i jedan đakon, u ovome čislu imala su 3 protojereja. Naroda je bila puna crkva. Sprovod pokojnikov iz crkve karanovačke do Žiče bio je sa 28 sveštenika uveličan, koji su ga na svojim rukama do preko mosta nosili, a odatle građanstvo do Žiče, pred njima su prethodili barjaci i mnoštvo učenika sviju ovdašnjih škola, s ostalim narodom, koga je bilo do hiljadu duša, obojega pola. Po svršenom parastosu u Žiči, spustili smo kosti pokojnikove u grobnicu, koju je sebi još za života spremio bio.
Zasluge pokojnikove otačastvu i sv. crkvi učinjene, nisam u stanju opisati, nego to ostavljam rukosadu njegovom, a ja i družina moja, sa suznim očima kazujemo ovde koliko je pokojnik, kroz 19 godina, kao arhipastir ove jeparhije, poštovanje kod naroda i sveštenstva zaslužio. Od časa izdanuća njegova pa do ukopa, varoš je zatvorena bila, sve je žalošću pogruženo bilo. Ljubav i poštovanje koje su u svojim srcima sprama pokojnika imali, to u ovom poslednjem času i delom zasvedočiše. Sva tri dana vrata crkvena ne mogoše biti zatvorena od naroda koji je, kako u dvor njegov, tako i ovde, radi celivanja pokojnika iz varoši i obližnjih sela dolazio. Lice pokojnikovo i ruke izgledale su kao kora od limuna, što nas je jako tronjavalo, pa ga do groba nismo ničim zakrivali. Pri sprovodu iz Karanovca do Žiče, tako je narod vrveo, kao Jerusalimci što su sa vajijama u sretanje izlazili. Na sredinu ovoga sprovoda, izašao mu je u sretanje iguman žički s barjacima, učenicima i učiteljem ondašnjim. K uveličanju pokojnikovog sprovoda i samo je nebo naklonjeno bilo toplotom i blagorastvorenim vazduhom. Sveštenstvo mu je u besedi, preko svog sabrata Rakića, a pri pogrebu, preko Markovića, svoju sinovlju blagodarnost izjavilo i vječnaja mu pamjat odpevalo. 24 februara 1873 god. Karanovac. Nižajši sluga, predsednik konzistorije, Protojerej, R. Popović, s. r.
Vladika Janićije štampao je neko svoje besede, i neke beleške za objašnjenje tih beseda.
Bio je čovek neobično jake pamtilje, i razgovetne sudilje. Od godine 1816 na ovamo, mislim, nije bilo ni jednoga iole znatnoga čoveka u svoj Srbiji, koga on nije poznavao. Velika je šteta što toliko svoje poznavanje ljudi i događaja nije stavljao na hartiju, nego je sve otišlo s njim u grob.
Žive naravi, bistre pameti, šaljive besede — Janićije je bio neobičan vladika među našim novijim vladikama: bio je vladika pravoga srpskog tipa. Bio je patrijot, kao da nije nosio pustinjičko ruho; sve junake koji su se odlikovali u borbi za slobodu, uznosio je hvalom; nekima je udarao od studeničkoga mramora belege, na mestima gde su junaštvo pokazali, izrezujući u kamenu sam svojom rukom zapis o onom što se je dogodilo. U svojoj jeparhiji zapovedio je bio popovima te su mu popisali poimence sve ljude koji su pali za slobodu otadžbine.
Učene je ljude voleo, odlikovao, a nauku poštovao i potpomagao.
U življenju je bio smeran već do kinizma; a rado je davao, osobito siromašnim đacima; samo nikad nije davao koliko bi ko želeo, nego koliko bi sam držao da treba dati, i da se njemu može.
Još godine 1870, dao je svojih 1500 dukata na pomoć crkvenoj književnosti.
u knjizi „Pravoslavna crkva u Srbiji“, na strani 173, čitamo ovo: „S № 5. Ustanovljen je fond od 1500 dukata ćesarskih, pod imenom: Crkveni fond episkoša Janićija za duhovnu književnost, u korist svete crkve pravoslavne, na večna vremena, da se, od interesa na ovaj osnovni kapital, izdaju knjige, po oceni i rešenju sobornom“.
Taj Fond sada iznosi 23.348 dinara.
Osem toga, ostavio je i fond na pomaganje dobrih đaka iz njegova roda. Taj fond iznosi sada 18.564 dinara.
Već nestaje tipa starih srpskih duhovnika, onakvih kakvi behu: Stevan Jovanović, u Tronoši; Hadži-Melentije, u Rači; Hadži-Đera, u Moravcima; i Hadži-Ruvim, u Bogovađi. Vladika Janićije, kao da je bio poslednji predstavnik toga čestitoga pojasa. Sad viđamo tipove sa svim druge: ili mirjane u mantijama, ili stvorenja za koja je nebo žilište a zemlja dolina plača; ili, najposle, ljude u kojih se bori ovakav pogled dogmatike sa strujom narodnoga osećanja, pa izlaze smešni mučenici svoga vaspitanja i svojih patrijotskih zadahnuća.
Vladika Janićije biće, po svoj prilici, poslednji jepiskop koji je uzimao u ruke gusle i gudalo, ne da se njima predstavi ono što nije bio, nego istinski da zadovolji svoje narodno osećanje.
Laka mu bila srpska zemlja koju je ljubio kao pravi srećni sin svoju dobru majku!