Nikolić Isidor Srbogradski, rodio se u Sentomašu, godine 1806, od plemićske kuće Nikolića (Džavera).
Nauke je učio u Segedinu, Pečuju, i Pešti, pa je postao advokat i veliki beležnik bačke županije.
Još kao đak, Nikolić je pisao latinske ode. Vladika Mušicki vratio ga je na srpski Parnas.
Godine 1837 i 1842 bio je poslanik na karlovačkom saboru koji je birao mitropolite Stankovića i Rajačića.
Godine 1843, premešten je u Budim za sekretara u namesništvu. Tu ga je zatekla burna godina 1848. Nikolić se je sklonio u Beč; a pošto se vratio mir, na kraju 1849, vrati se dole kao veliki župan za županije bačku, torontalsku, i za okrug vršački. Stolica velikom županu do 1853 bila je u Somboru, a godine 1852 ukide se veliko županstvo, i Nikolić dođe u penziju. Umro je u Somboru 1862.
Osim mnogih manjih oda i pesmica (na srpskom jeziku i na latinskom), napisao je:
- Tragediju „Car Lazar“, 1835;
- 9. člen o poljskom redohraniteljstvu, 1841;
- Spomeni naroda srpskog u bizantiskim spisateljima, 1843;
- Vojvodstvo Srba austriskih, 1849; i
- Istoriju velikog županstva bačko-torontalsko-vršačkog, od 1849—1852.
Ovu je knjigu cenzura uzaptila i sve štampane egzemplare uništila.
Nikolić je bio čovek lep, visok, krupnih kostiju, prijatan na oči, mila glasa, rečit, a dobra srca: pravi stari Srbin o kakvima se priča. Mnogo je pomogao da se Novi Sad i Sentomaš dignu iz svojih razvalina.
Car austriski dao je Isidoru Nikoliću pravo da se zove Srbogradski on i njegovi potomci.