Obradović Dositej (Obradović Dositije), rodio se u varoši Čakovu, u Banatu, pred kraj godine 1739, od oca Đurđa i matere Krune. Kršteno ime bilo mu je Dimitrije, a Dositijem je nazvan kad se pokaluđerio.
Otac Dositijev umro je tako rano da ga sin nije dobro ni upamtio, a mati njegova, ostavši sirota udovica, sa četvoro nejake dečice, preuda se za drugoga čoveka s kojim je, jadnica, bila vrlo nesrećna. Po kratkom životu, u ovom drugom domu, Kruna umre. I tako mali Dimitrije ostane sirota i po ocu i po majci. Tada mu je, kao što sam kazuje, bilo devet do deset godina.
Još za materina života, bio je pošao u školu. Učitelj, starac Dobra, bio je prema malome Dimitriju blag zato što se dete dobro učilo i što je bilo krotko; a druge, nemarne, i nemirne đake tukao je taj blagi učitelj tako da čoveka hvata strah samo kadi pomisli na to.
Posle materine smrti, Dimitrija uzme k sebi tetak njegov Nikola Parčanin. Ovaj čovek, ne imajući svojega poroda, mislio je Dimitrija usiniti, školovati ga, i zapopiti, ne bi li u starosti, dobio u njemu ono što bi imao u rođenom sinu.
Dimitrije je, u to vreme, već učio psaltir; po svršetku toga, učitelj mu je bio dao Katihizis ili, tako zvano „Pravoslavnoje ispovedanije.“ Sve je to mali Dimitrije učio i lasno i brzo, a pamtio je i čvrsto i dugo. Pored onoga što se učilo u školi, Dimitrije je čitao i druge knjige. Tako je, odlazeći u crkvu na bogomolju, gledao da se uvuče u oltar, gde bi se dočepao vlaških Kazanija, i čitao bi ih dokle god se ne bi pravilo svršilo. Jer, rođen u Čakovu, gde ima dosta Vlaha, on je znao jezik vlaški kao i srpski. Za kratko vreme, nije u crkvi ostao ni jedan prolog koji Dimitrije nije bio pročitao. A što bi god pročitao tako žudno i tako marljivo, to bi kazivao drugima vrlo rado i razgovetno.
Čitajući ove knjige, koje detinja pamet ne može svatiti ni razumeti kako treba, Dimitrije uvrti sebi u glavu da se njemu treba posvetiti. I srce mu stane žudeti da nađe kakvu pešteru u koju bi se uklonio od ovoga grešnoga sveta, pa tu da, u postu i molitvi, provede svoj život i, tako, da se spodobi raja onoga sveta!
Tetak i dobrotvor njegov, pametan čovek, saznavši šta dete radi i kuda tegli, stane ga svetovati da se mane tih misli, nego da se lepo uči i vlada, pa će ga on oženiti i zapopiti. Mali se Dimitrije sav strese na te reči.
— Koga oženiti? Zar mene? pitao je sam sebe s užasom: — Ta bolje bi bilo da mi ne znam što bude, nego da se oženim i da se, žene radi, vratim s puta koji vodi u raj!
Oh! čudna je stvar kad dete uvrti u glavu stvari koje još nisu za njegov razum!
U to vreme, Dositije se, slučajno, nameri na nekog kaluđera, iz Dečana, koji je po Banatu prosio milostinju, i s njim se dogovori da beži u Tursku. I odista se iskrade od kuće, i pobegne s Dečancem do Sen-Đurđa. Tetak, opazivši da Dimitrija nema doma, potrči odmah i, stignuvši kaluđera s detetom, napadne ga grditi i pretiti vlašću, te se siromah duhovnik jedva izbavi od ove nevolje.
Posle toga, tetak odvede Dimitrija u Temišvar, i da ga jednom majstoru kapamadžiji i trgovcu. Tu je ostao godinu i po. Za to vreme, učio je šiti, i hodao je po pazarima. U ovom poslu, detetu je bila lepa prilika da vidi mnoga nova mesta, ljude i ljudsko življenje. To sve malo mu je razladilo onu silnu želju za ispaštanjem i pustinjičenjem.
Ali, baš kad se ta želja počela stišavati, dođe iz Srema u susestvo Dositiju neki momak, po imenu Todor. Poznavši se s Dositijem, stane mu hvaliti Frušku Goru, i manastire u njoj. Dete se opet zanese za pustinjom, i naumi bežati u Frušku Goru. Tu svoju nameru otkrije svom drugaru u zanatu, Niki, koji mu ne samo odobri nameru, nego i sam pristane da ostavi zanat i da ide u manastir. I tako, jedne nedelje, Nika i Dositije iskradu se od majstorove kuće, i pobegnu put Fruške Gore. Teglili su pravce ka Hopovu, za koje su čuli da je manastir lep kao raj Božji.
Dositije, što god piše, sve piše slatko, ali svoj prolaz pored sela Senmartona, gde mu je majka sahranjena, opisao je tako da bi i najledenije srce morao potresti.
Dunav su prebrodili na Slankamenu pa se, preko Karlovaca, upute u Frušku, pravce u Hopovo.
U tom manastiru, Dositija odmah primi za svoga đaka iguman Todor Milutinović, čovek malo školovan, ali od prirode mnogo pametan, i mnogo dobar. U toga dobroga igumana, Dositije je ostao blizu tri godine. Za to vreme, iguman je svog đaka zamonašio, nadenuvši mu ime Dositije, koje je postriženik sam izabrao; posle ga je odveo u Karlovce, mitropolitu Pavlu Nenadoviću, koji ga je zađakonio.
O ovom svome igumanu, Dositije piše onako kako bi najčestitiji sin pisao o rođenom dobrom ocu svom. Čitajući to, čovek ne zna, kom da čestita: da li igumanu što je stekao ovakoga đaka; ili đaku što se je namerno na ovakoga igumana? U svakom slučaju, oni su obojica nama danas i dika i pouka.
Ovaj dobri iguman bude premešten iz Hopova u Šišatovac, pa, na skoro, i umre. Među tim, u Dositija se ona silna želja, za pustinjom i svetinjom već bila preokrenula u želju za naukom, a ova nova želja sada ga je gonila ma kud u svet, gde bi samo mogao što god naučiti. Sam piše da su ga lepe besede Jovana Zlatousta najviše raspaljivale da se uči:
— Ta zar bi mogao Zlatousti ovako umno, ovako slatko besediti, da se nije učio? Badava! sve na stranu! Mora se učiti, pa kako bilo! Od tada su mi, veli on dalje: — ne samo na javi nego i u snu pred oči izlazile samo velike biblioteke, akademije, škole, učitelji koji razne nauke predaju, i učenici koji njih rado slušaju!
U to vreme, nalazio se u Hopovu, kao manastirski đak, neki Atanasije, rodom iz Hrvatske, koji je nameravao ići svojoj kući. Dositije, koga, posle smrti igumana Todora, nije ništa vezivalo za Frušku, udruži se s Atanasijem, i dođe u hrvatsku prestonicu. Tu dozna da i u samom Zagrebu ima bogoslovska škola, u kojoj bi se mogao učiti. Ode, dakle, i prijavi se starešini koji ga lepo primi, i uveri da može ući u školu, gde će dobiti i stan i hranu ali se, najpre, mora pounijatiti. Čuvši po koju bi se cenu mogao učiti, Dositije pobegne kao oparen!
Razbirajući kako bi se mogao dokoturati do Rusije, gde bi se pozdravo mogao izučiti po volji, ode plaškom vladici Danilu, i izjavi mu tu svoju želju. U to vreme Dositije nije znao ni reči nemački. Vladika ga uputi u Dalmaciju da učiteljuje koju godinu, dokle steče para, pa, s parama, može kud hoće.
Po ovom uputu, Dositije ode u Dalmaciju, i tamo provede tri godine, koje je, docnije, brojno u najsrećnije dane svojega života.
Boraveći u Dalmaciji, čuje da u Sv. Gori ima neki slavni učitelj Jevđenije, kome dolaze đaci sa svih strana. Krene se dakle put Grčke, ali ga u Boci zahvata groznica, te ga zadrži od puta. Tada ga je, na Stanjevićima, licem na Vaskrs, zapopio crnogorski vladika Vasilije.
Ne mogući se otresti groznice, Dositije se vrati u Dalmaciju, te u selu Golubiću ostane dve godine, učeći decu, učeći sebe, i sastavljajući svoju Bukvicu koja je, docnije, izišla na veliki glas.
— Ovde mi se je, veli Dositije: — prvi put začela u srcu želja da štogod lepo i korisno napišem i štampam za pouku svome narodu!
Dositije je poznat kao „medotočni“ pisac, ali je slast, čini ti se, i od meda slađa čitati što je pisao o ovom svom življenju u Dalmaciji, i o dobrim ljudma među kojima je boravio. Srbinu, pošto pročita što on o tim ljudma piše, ostane u srcu živa želja da sobom vidi ta krasna mesta i taj divni narod!
Posle dve godine, krene se opet na put i, preko Krfa i drugih ostrva, dođe u Sv. Goru, ali čuvenog učitelja Jevđenija tu ne zastane. Proboravivši jesen i zimu u manastiru Hilendaru, pređe u Smirnu, gde se ustavi da sluša drugoga čuvenoga učitelja, Jerotija, i ostane u njega ravne tri godine.
— Još bih tri ostao, veli Dositije: — ali buknu rat između Rusije i Turske, pa sam se morao ukloniti. I sada, preko Krfa, dođe u Zadar, gde je učiteljstvovao godinu dana, pa onda ode u Beč, gde je proveo ravnih šest godina. Za to vreme učeći tuđu decu, Dositije je učio i sebe; osobito je prianjao da izuči jezike: nemačka, francuski, i talijanski.
Iz Beča ode u Trst gde je, učiteljujući, stekao nešto para, pa se onda opet krene na put u istok. Ali se tada nije nigde dugo zadržavao, jer je u Carigradu morila kuga. Zato je, preko Crnoga Mora, izmakao u Galac.
Tom prilikom, poznao se je s jednim rumunskim vladikom i, ponuđen, primio se da dva vladičina pitomca obučava. Mladići su već bili u Hali, te i Dositije ode s njima, pa se tu i sam upiše među učenike universiteta, i slušao je prirodnu bogosloviju, filosofiju, i estetiku. Ovde se je Dositije obrijao, i preobuvao u svetovne haljine, da ne bi padao u oči svojim svešteničkih odelom.
Iz Hale pređe u Lipisku, gde je, takođe, ušao žeđu učenike, i slušao je fiziku.
Ovde boraveći, štampao je knjigu:
„Život i priključenija Dimitrija Obradovića, narečenog u kaluđerstvu Dositija, 1783.“
Malo docnije, štampao je drugu knjigu, koju je nazvao:
„Soveti zdravoga razuma.“
Iz Lipiske, Dositije ode u Francusku, a odande pređe u Englesku. U Londonu je ostao šest meseca, i, za to vreme, naučio je engleski.
Otuda se vrati u Lipisku gde, godine 1788, štampa svoje „Basne, sa naravoučenijama.“
Iza toga, godine 1791, štampao je u Beču, knjigu kojoj je nadenuo ime:
„Sobranije vešči.“
Iz Beča je prešao u Trst, gde mu rodoljubivi Srbi, trgovci, odrede na godinu po dve hiljade forinata, da bi se mogao, bez ikakve brige, odati na pisanje knjiga koje su bile za ono vreme toliko nove, toliko mile, i toliko korisne srpskim čitaocima.
Godine 1803, štampao je Etiku, ili moralnu filosofiju.
Kad Francuzi osvoje Primorje, Dositije ostavi Trst, i dođe u Karlovce.
Iz Karlovaca, godine 1807, pređe u Beograd.
Tu je najpre bio nastavnik Karađorđevu sinu Aleksiju, iza toga, bio je član u Sovetu, i, najposle, popečitelj prosvete1.
U to vreme, otvorena je ona čuvena velika škola u Beogradu, u kojoj su učili sinovi prvih ondašnjih ljudi u Srbiji.
Dositije, čim je prešao u Beograd, kupio je kuću, s prostranim mestom. Evo šta o toj kući veli Sima Milutinović:
Dositije svog je truda smogom Otkupio u vrhovne vlasti Dom spahiski viši’ Vidin-kapije U obzidu sa prostranim mestom Rad’ crkvene škole i pečatnje: Tu da s’ uče novi sveštenici, I da s knjige štampaju crkvene, Dok i razne prispiju građanske.“
Gde je mestimice bila ova kuća, sada je teško kazati. Pokojni Batalaka kazivao je pokojnom Jovanu Gavriloviću, a ovaj meni zapisao: da je ta Dositijeva kuća bila negde onde ispod džamije, gde se sada gradi gaz za pozorište.
Godine 1809, posle one nesreće na Kamenici 19 maja, kad su Turci već bili prodrli do Petke na Dunavu, mnogi su Beograđani, od straha turskoga, bežali preko Save i Dunava. Tada neko pozove i starca Dositija da beži, a on odgovori:
— Ja sam dobegao u svoje otačastvo, pa sad, ako ono strada, neka i mene pogaze turski konji!
Dositije je preminuo 21 marta, godine 1811. On je umro u onoj kući na velikoj pijaci koja se zove Tekija, i koja je na drugom roglju, sproću velike policije.
Telo njegovo ispratili su svi đaci, svi učitelji, i mnogi beograđani. Kad su ga, mrtva, nosili od kuće ka crkvi, onda je jedan čovek, noseći kesu sitnih para, ovda onda, zaitao po pregrš tih para, i bacao ih preko mrtva Dositija, da se raspu po ulici, te da ih posle kupe siromasi. Ko je bio taj čovek, i rašta je to radio, nisam mogao doznati.
Dositija su, pred smrt, upitali:
— Kako hoćete da vas opevaju: Kao jeromonaha ili kao mirjanina?
— Kao jeromonaha, odgovorio je on.
Tako su ga i opevali.
Dositijeva je želja bila da se ukopa kod Hajdučke Česme, u topčiderskom Košutnjaku. A saranjen je kod velike beogradske crkve. Još za života, sastavio je sebi ovaj grobini natpis:
„Ovde njegove srpske kosti leže; on je svoj rod ljubio.“
Po smrti Dositijevoj, naređeno je bilo da se njegove stvari rasprodadu. I rasprodano je sve što je imao za nepuna dva sahata vremena.
— Zar sve prodadoste? upita predsednik Saveta, Mladen, Relju Banaćanina, poznatog domišljana i šaljivca, koji je bio, na toj prodaji.
— Sve ode kao alva, odgovori Relja.
— Čudne mi tekovine jednoga filosofa, reći će na to Mladen: — sva ode tako za čas!
— E, Boga mi, kad na tvoju dođe red, rekne Relja: — imaćemo posla taman dve godine!…
A danas niko ne zna ni za kuće, ni za dućane bogatoga Mladena, a Dositijeva se svaka stvarčica čuva kao kakva svetinja.
Ovde je kazivano samo ko je bio Dositije, a ko želi znati: šta je uradio Dositije, taj neka uzme i pročita njegove knjige.
Dositiju pripada večita slava što je prvi počeo pisati za narod jezikom narodnim; što je svojim znanjem i srcem obuhvatao sve zemlje srpske i hrvatske, smatrajući ih kao jednu otadžbinu i, najposle, što je, uvek pobožan, stajao iznad svih verskih predrasuda koje od braće grade nebraću.
Dositijeve knjige nisu sve bile štampane za njegovoga života, Tek docnije, štampao ih je najpre Gligorije Vozarović, u Beogradu, od 1833—1836; posle toga, Medaković, u Novom Sadu i Zemunu, 1850, i, najposle, Braća Jovanovići, u Pančevu, 1880.
Srbima i dužnost i korist nalažu da što pre dadu svetu sjajno izdanje knjiga svojega najmilijega narodnoga učitelja i prosvetitelja!…
Dopuna
Godine 1897 septembra 12, Dositejeve su kosti iskopane iz groba, u koji ih je bio sahranio Gliša Vozarević 11 septembra 1837. Zavijene u beli platneni čaršav, unesene su u veliku crkvu, gde je profesor S. Trojanović izmerio šupljinu Dositejeve lubanje.
Septembra 15, kad je kameni sarkofag već bio spušten u raku pred velikom crkvom, kosti su u jednoj velikoj platnenoj torbi, prenete pred amvon, u crkvi, i onde je prota Novica, s đakonom, učinio nad njima pomen, prekadio ih, i prelio vinom, u prisustvu ministra prosvete, predsednika Akademije, više književnika, i velikog broja gimnaziskih đaka s profesorima.
Posle toga pomena, ministar prosvete Andra Nikolić i predsednik Akademije M. Đ. Milićević, uzeli su onu torbu s kostima i spustili u sarkofag; s njima je spušten i veliki buket cveća, i staklo sa zeitinom u kom je istoriska zapiska o tim kostima.
Sarkofag je tada zaklopljen kamenim zaklopcem, raka je pokrivena zemljom, a povrh svega toga položena je ploča s ovakim zapisom:
Dositej Obradović
Veliki narodni učitelj srpski
Rođen u Čakovu 1744
Preminuo u Beogradu 1811
Ovde leže njegove srpske kosti
On je ljubio svoj rod
Večna mu pamet
Grob je ovaj ponovljen 15 septembra 1897
Naspram toga groba u crkvenom zidu ima druga ploča s ovim zapisom:
„Pod krilom ove crkve metar i po na zapad počivaju smrtni ostaci Dositeja Obradovića 1744—1811—1897.“2
- Evo diplome kojom je Dositije postavljen za člana soveta i popečitelja prosveštenija narodnja:
Visokoučeni G. Dositej Obradović, zdravstvujte!
Trudi vaši, otečestvu žrtvovani, istina revnost dovoljno nam dokazana, i svima poznato visokoučenije vaše, obratilo je moje i celoga narodnjeg sobranija vnimanije na vas: vsego vospominanije vozbudilo našu priznatelnost.
V znak naše priznatelnosti, a vašeg otličija i nagraždenija, opšte saglasno izbiramo, imenujemo, i postavljamo Vas členom Soveta i popečiteljem prosveštenija narodnja.
Unveritelnu nadeždu imam, da ćete vi ohotno, prilikom ovom polzovati se, kojom nebrojne vaše zasluge za otečestvo, u novom važnjejnem delu jošte umnožiti, i tako besmrtno ime u večitim otečestva knjigama ostaviti doista možete.
Želeći da skoro delo naloženo vam preduzmete, i vama blagopolučno zdravlje, jesam vam blagonakloni Vrhovni naroda srpskog Vožd, Georgije Petrović, u Beogradu, 18 januara, 1811. ↩︎ - Valja imati na umu da godina rođenja (1744) još nije konačno utvrđena. ↩︎