Pavlović Jovan, šabački prota, rodio se u selu Banjici, u Bosni, 30 januara 1804.
Otac mu je bio sveštenik, i još 1806 prešao u Srbiju, i nastanio se u Šapcu, kao paroh.
Jovan je počeo učiti se u Šapcu, a produžio je učenje u Mitrovici, kad mu je otac, nesrećne godine 1813, morao prebeći iz Šapca u Srem.
Jovan Pavlović se zapopio u Šapcu 1824, a godine 1826 postao je prota, na osobitu želju g. Jevrema Obrenovića, koji je onda bio upravnik svega onoga kraja.
Mladi prota Jovan Pavlović, rano je izašao na glas kao dobar besednik u crkvi. Uvažen i odlikovan u porodici Obrenovića, čovek viđen na oči, otvoren u besedi i, za ono vreme, dosta naučen sveštenik, prota je bivao prizivan u mnoge svečanosti dvorske i narodne, i svuda se javljao na prijatnost svetu i na hvalu sebi.
Godine 1835, išao je s Knezom Milošem u Carigrad, i onamo je, u crkvi ruskoga poslanstva, govorio besedu koja se poslaniku toliko dopala, da mu je dao vrlo lep zlatan časovnik.
Godine 1859, slao ga je Knez Miloš u Carigrad, kao člana deputacije koja je tražila od Porte, da se izvrše hatišerifi Srbiji dani, a dotle ostali mrtvo slovo.
Pored sveta toga, mi njegovom pomenu otvaramo ovde mesto i za to što je ogledao moć svoga pera ne samo u mnogim besedama, koje je govorio u prilikama i neprilikama, nego i u prevodu Čokeovih „Časova Blagovenja“ koje je štampao u Beogradu 1850.
Prota Pavlović je rano osedeo. Visoka stava, duga lica, bele kose i brade, oštrih živih očiju, Prota Pavlović je bio ličnost koja je ulivala poštovanje gde se god javi.
Umro je u Šapcu 24 aprila 1861, na sami vaskrs, i ukopan je kod crkve, koju je služio 37 godina.
Nad njegovim grobom u crkveno platno uzidana je ploča na kojoj, pored ostaloga, stoje ove reči samoga pokojnika:
„Rađamo se da mremo, A umiremo večno da živimo, Sa slavom ili besčestієm“.
Bog da ga prosti!