Pavlović Melentije, rodio se u selu Vrbavi, u Gornjoj Gruži, 1776 godine.
Otac Melentijev, Pavle, i otac Tome Perišića, docnije čuvenoga Vučića, Periša, dva su rođena brata.
Melentije se učio u manastiru Vraćevšnici, pa se je tu i zakaluđerio. Ne zna se dan ni godina kad je postao kaluđer, ali se zna kad je izabran za igumana tome manastiru.
Od godine 1806 do 1813, u Vraćevšnici su boravili studenički kaluđeri koji su, bežeći ispred turske sile, ostavili Studenicu i, sa Sv. Kraljem, dobegli u Vraćevšnicu, te su se tu stanili. Za to vreme, u jednoj obitelji, boravili su dvoji duhovnici, dva brastva, s dvojim prihodima i sa dve kase.
Najposle smešali su se i sjedinili.
Godine 1810, umro je vraćevački iguman Josif, i manastiru je trebalo postaviti novoga igumana. U manastirskoj arhivi čuva se jedno pismeno koje lepo priča taj slučaj. Za to ćemo mi to pismo celo ovde izložiti. Ono glasi:
1810, marta 9.
Dajemo svakom sudu na znanje, kako ovim danom umre iguman Josif, i na njegovoj smrti biše svi njegovi, svoji jemu, i česno, po Božjoj volji, pogrebosmo jego, po činu crkovnomu. Na tom naki nastavši po njemu Melentije, jeromonah, svi mi kmetovi, knezovi, i buljubaše soborno nađosmo munasip da bude, dogovorom kmetovskim, na njegovo mesto, po njemu ostavši jeromonah Melentije, i opšte mi kmetovi svi postavljamo i potvrđujemo da bude (v mesto) Melentije Iguman. Tako velimo, i tako dajemo potvrđeno pismo. — Prvi ja Knez Blagoje, iz Crnuće; Knez Radivoje, iz Kamenice; Kmet Gaja, iz Crnuće; Buljubaša Milisav, iz Kamenice; i Pavle Slepčević, iz Kamenice.
I nad svim tim ja, Antonije Vojvoda, potvrđujem i udaram svoj mur, da je na znasi svakomu (m. p.).
I na tom i arhimandrit Studenički Vasilije potvrđuje, radi boljega složenija.
Docnije, Melentije Pavlović bio je drug Knezu Milošu u svim važnijim poslovima njegovim. Ono je bio ovaj Melentije arhimandrit, što je na Ljubiću, 1815, onako slavno zamenio petrahilj dobošem, i Bog mu je baš tu službu primio, i Srbiju, toliko voljenu i tako branjenu, očinski blagoslovio!
Malo docnije, na Paležu, zadobivši od Turaka jedan top, Srbi ga nisu mogli upotrebiti na svoju korist, jer nije imao kundaka. Ali ovaj Melentije Pavlović i Sima Paštrmac, navale da mu načine kundak: čak su sami u mehove duvali, samo da se čas pre topu kundak okuje, te da se može okrenuti protiv neprijatelja srpskih!
Još docnije, oko polovine dekembra 1822 godine, Knez Miloš je, u dogovoru s narodnom skupštinom, bio uredio u Kragujevcu „Konzistoriju ili sveštenički sud“, kome je posao bio „odlikovati dobre a kaštigovati nedobre sveštenike, a u svakoj važnijoj stvari obraćati se vrhovnoj zemaljskoj vlasti za upute“.
Tu konzistoriju činila su dva lica: ovaj Melentije Pavlović, vraćevački arhimandrit, i Raka Tešić, kolubarski knez1.
Godine 1831, Knez Miloš pošlje Melentija u Carigrad, zajedno s Nićiforom Maksimovićem, te Patrijarah Konstantije, 18 avgusta te godine, Melentija postavi za arhijepiskopa beogradskog i mitropolita srpskoga, a Melentije, sutra dan, posveti Nićifora, za jepiskopa užičkoj (danas žičkoj) jeparhiji.
Melentije je bio u Beogradu prvi mitropolit Srbin, posle tolikih mitropolita Grka. On je zakratio u beogradskoj crkvi, na levoj strani, pevati grčki, kao što se je pevalo do njega.
Osem toga, živo je nastajavao da se nabavi srpska štamparija, za štampanje srpskih knjiga.
Melentije je malo sedeo na mitropolitskom prestolu, jer je 11 juna 1833 preminuo od vodene bolesti, i sahranjen je u velikoj beogradskoj crkvi.
U narodnom muzeju, u Beogradu, ima slika ovoga znamenitoga mitropolita-patrijota. Tu sliku je prekopirao neki Bakalović 1839 s druge slike koja se nalazi u manastiru Vraćevšnici, na poleđini koje čita se ovaj zapis:
„Melentije Pavlović, arhimandrit vrećevšnički, narodoljubac, trudni sputnik, duhovni sovetnik, hrabri vojin, podvigi neusipni preterije opštago blagosostojanija naroda srpskago radi; izobrazisja 41 leto starosti, 1817 leta, maja 20 (Georgije Lacković živopisac)2.
Pod tom slikom, na podu, može se videti obod od onoga doboša u koji je Melentije onako slavno dobovao na Ljubiću, 1815.
Melentije je bio čovek visoka rasta, suv, crnomanjast, dugih obraza, dugačka i malko pokučasta nosa; lepe crne i pune brade, a nevelikih tankih brkova; nosio se je uvek čisto i ukusno.
Knez Miloš, Kneginja Ljubica, i deca njihova, zvali su ga obično: „Naš Popa“!
Dopuna
Pavlovića Melentija rukopoložio je za jeromonaha mitropolit Leontije godine 18003.
Na strani 493 Pomenika kazano je da je mitropolit Melentije umrьo 11 juna 1833. Tako je štampao u svojoj knjižici Znamenitiji događaji novije srpske istorije, str. 117, šabački vladika Gerasim Georgijević, koji je Melentiju bio na samrti; ali u Protokolu umrlih (od 1829—1836) koji se čuva u velikoj beogradskoj crkvi stoji ovako zapisano:
„Rab Božji, arhijerej Melentije, mitropolit Srpski, žitelj beogradski, ispovedav prežde sogrešenija svoja preosveštenomu Gospodinu Gerasimu, jepiskopu šabačkomu, predstavi se meseca junija 8 dana ljeta 1833“.
Ispod toga, drugom rukom zabeleženo je i ovo:
„Prenesene biše kosti njegove u postrižni njegov manastir Vraćevšnicu, marta 27 godine 1837“.
u Vraćevšnici pak, na grobnoj mu ploči, čita se ovaj zapis:
„Melentiju Pavloviću, u novo-podignutom Knjažestvu Srbiji, prvomu mitropolitu Srpskom, rođenomu u Vrbavi, nahiji kragujevačkoj, oko šeset godina vremenoga veka svoga poživivem, a 1833 ljeta, 8 juna, u večni život preseljivšem se, za znak iskrenog s njim druželjubija i večnog vospominanija položi spomenik ovaj Svetli Knjaz Srpski Miloš Obrenović 1833 ljeta“.
Želeći što više saznati i zabeležiti o ovom znamenitom Srbinu i duhovniku, obratio sam se g. F. Hristiću, koji je bio đak i posinak mitropolitu Melentiju, i od njega sam dobio ovu belešku:
Mitropolit Melentije bolovao je od vodene bolesti. S toga je išao preko da se leči. Ne našavši leka, kad se videlo da će umreti, doneli su ga u Beograd, i tu je posle nekoliko dana umrьo.
Sahranjen je u crkvi. Nadgrobno slovo govorio mu je u crkvi Tanasije Teodorović profesor, koji je tek bio prešao u Srbiju, i počeo, zajedno s Dim. Isailovićem, predavati u novo zavedenoj višoj školi. Lik mitropolita Melentija i dan danji tako mi je svež u pameti, da se mogu opomenuti svake crte na licu mu. Bio je povisok, dugih obraza, brade cele, ali ne suviše guste. Ispod očiju imao je prilično brazda. Zdravlja je bio delikatnog, s toga, kad bi legao, ćirica mu je uvek noge češao, da bi pre zaspao. Bio je veliki Gospodin, i makar da je iz Naroda, nosio se vrlo lepo i elegantno. Govor mu je bio tih, a fizionomija blago nasmejana. Kad je po Srbiji putovao, dočekivan je bivao upravo ovako kao i Knez Miloš, a tako je isto i poštovan bio. U stvari bio je, u ono vreme, prvo lice do Kneza Miloša. Cela familija kneževa zvala ga je „Popo“. Svake godine zvan je bivao u Požarevac, da s Knezom Milošem i familijom velike praznike provede. Mene je, kao dete, posinka svoga, poveo u Požarevac, gde je s familijom Kneževom uskrsovao. Pošavši odande u Vraćevšnicu, da tamo Đurđev dan (patron vraćevšnički) provede, pratilo ga je stotinama konjanika. Prvi konak bio nam je u Svilajincu kod Resavca. Doček izvanredan; sveta je bilo toliko, da sam ja, kao dete, mislio, da je vojska skupljena da ide na Turke! U Vraćevšnicu o Đurđevu dne, došao je i Knez Miloš s celom svitom, i onde tri dana ostao.
Mitropolit Melentije imao je običaj svako posle podne da sedne pored jednog potočića, na prostrtu ćilimu i jastucima, a ja pored njega čitao sam mu Žil-Blaza, koji je u Zubanovu prevodu tek počeo da izlazi. Sam se je čudio kako ja brzo čitam, i sveštenicima i kaluđerima, koji su tu stajali i slušali, rekao je jednom:
— E, kažite mi, bi li ko od vas mogao ovako čitati, kao ovo dete? A svakome od vas ima po 50 ili 60 godina! Siromasi sveštenici samo su gledali i ćutali…
Kad smo se vratili u Beograd, bolest mu se pogoršala, te je s toga morao ići preko da se leči.
Dragi g. Milićeviću, ovo sve neće vas po svoj prilici mnogo interesovati. Ja bih mogao više o mitropolitu Melentiju napisati, ali to bi se ticalo više moje biografije nego njegove.
Budite mi lepo pozdravljeni iz ovog lepog mesta! Abacija, 5 dekembra, 1893. Vaš iskreni poštovatelj
— F. Hristić.
- Građa za Istoriju Kraljevine Srbije, 2, str. 400. ↩︎
- Vujić, Putešestvije, str. 323. ↩︎
- Vladika Janićije ovo uverava u svojim Besedama, str. 324.
Povodom smrti mitropolita Mijaila, u beogradskim novinama, od 5— 8 februara 1898, rečeno je: da je kosti Melentijeve prenela u Vraćevšnicu Kneginja Ljubica na kolima, koja su vozila četiri belca! ↩︎