Peičić Konstantin D-r, rodio se u selu Borovu, dobru srpske karlovačke patrijaršije, 1802.
Osnovnu školu svrtio je u Borovu; gimnaziju u Karlovcima, filosofiju u Požunu, a medecnu u Pešti, gde je, godine 1830, postao doktor u medecini.
Vuk Karadžić pozove ga, tada, da ide u Srbiju, za lekara Knezu Milošu, i on dođe u Pančevo, ali mu tu đeneral Mihailović rekne:
— Bićete plaćeni odista knezovski, i sve će vam biti dobro; ali možete i 25 degeneka izvući, ako se Miloš na vas naljuti!
Posle take napomene, Dr Peičić ode na Dubravicu, te je sa Stojanom Simićem, onda još neznatnim činovnikom, pregovarao da stupi Knezu u službu s austriskim pasošem. Kad Simić na to ne pristane, Peičić se mane Srbije, pa ode u Mitrovicu za lekara.
Iz Mitrovice je prešao u Sombor, a iz Sombora u Karlovce, gde je bio lični lekar Mitropolitu Stratimiroviću.
Kad je pak Josif Rajačić izabran za mitropolita, Peičić mu se je nečim zamerio, i za to je ostavio Karlovce, i prešao u Pančevo, gde je ostao do 1872, kada je stavljen u penziju.
Iz Pančeva je prešao u Peštu, za nadzornika Tekelijanuma, gde je i preminuo 25 maja 1882 godine.
Peičić se mešao i u narodne poslove, godine 1848 i 1849, kad su se Srbi tukli s Madžarima. Tu je često dolazio u sukob s Patrijarhom Rajačićem, koji ga je krivio da je „odveć preteran“.
Književnosti srpskoj ostaju od D-ra Peičića ovi spisi:
- Mladen i Dobroljub. Primeri prijateljstva, u Budimu, 1829;
- Razglogolstvije o lečenju bolesnih siromaha (disertacija na doktorstvo, madžarski, u Budimu, 1830;
- Rukovoditelj k sveopštem zdravlju, u Budimu, 1834;
- Vićentije Prisnic, i njegova hladnovodna lekarija, u Novom Sadu, 1839;
- Rukovoditelj k povraćanju izgubljenog zdravlja, u Novom Sadu, 1840;
- Žitije Teodora Pavlovića, novinara, u Novom Sadu, 1857;
- Izveštaj o spomeniku njegovom;
- Pobožne želje hrišćanske (pokušaj za početak preobraženja crkve pravoslavne).
Osem toga, u društvu se Drom Ljub. Nenadovićem, uređivao je periodični časopis Domaći Lekar.
U rukopisu je imao:
- Građu za istoriju srpskoga pokreta u ugarskoj 1848 i 1849;
- Pobožne hrišćanske želje, drugo, umnoženo izdanje;
- Rukovoditelja k povraćanju izgubljenoga zdravlja*, treće izdanje, i još neke sitnije sastave.
Dr Peičić je bio član Srpskog Učenog Društva, i član Matice Srpske, a godine 1848 i 1849 bio je i član Narodnoga Odbora. On je prihvatio srpskog vojvodu Stevana Šupljikca kad je, kapljom pogođen, pred Pančevom, s konja pao: on je javio narodu, koji se je bio skupio pred malenom kućicom, na bavaniškom drumu, u koju su vojvodu uneli, da je Šupljikac već izdahnuo!
Dr Peičić bio je prijatelj svojemu narodu, i kao takav, starao se lečiti mu boljke i telesne i moralne, koliko je god mogao i umeo! Hvala mu za to!