Petrović Radič, poznati kao Kapetan Radič, starinom je iz Levča, iz sela Siokovca, pa se preselio bio u Ostružnicu, na Savi.
Još u Kočinu Krajinu (1778), Radič je, s nekoliko druga, ogledao da uđe u Donji Grad, te da otvori vrata Nemcima, ali se ta namera izjalovila zbog velike magle.
Pod Mihaljevićem, Radič je rano postao kapetan u dobrovoljcima, i kao takav, imao je priliku da Karađorđa odmoli pred Mihaljevićem.
Po svršetku nemačkoga rata, i po utvrđenju mira (1791), Kapetan Radič je dobio od Cara Leopolda diplomu na plemstvo1 i penziju, pa je, posle, živeo u selu Jakovu, u Sremu.
Kad se Srbi, 1804, dignu pa Turke, Radič ostavi penziju i pređe u Srbiju, gde je svojim poznavanjem ratne veštine, svojom energijom, i hrabrošću učinio Srbiji golemih usluga.
Po osvojenju Karanovca 1805, gde se osobito odlikovao, postao je vojvoda u tom mestu.
Na kraju 1806, kopajući šanac u Beogradu, i nameštajući topove, bude strašno ranjen u krsta. Ranu tu preboli s teškim mukama, ali od nje ostane malko poguren.
Pošto malko ozdravi, oženi se u Beogradu lepom mladom pokrštenicom.
Godine 1808, postao je sudija u beogradskom magistratu.
Godine 1809, pošto Srbi stradaju na Kamenici, i Turci navale s te strane, on, onako poguren, ode na vojsku, i Karađorđe ga ostavi s Petrom Jokićem buljubašom, da utvrde i čuvaju Ćupriju, varoš na Moravi, da bi se Srbi mogli tu ustaviti, ako ne mognu suzbiti Turke na Deligradu.
Ali njih neko omete, kazavši im da je Karađorđe napustio prvu misao, i, drugim putem, otišao u Šumadiju, te oni zapale šanac na Ćupriji, i topove, koje nisu mogli u hitnji prevući, bace u Moravu.
Poznato je da je Karađorđe, za taj postupak, pucao na Jokića da ga ubije, i ranio ga. Kad se Radič vrati u Beograd, naiđe na drugu nesreću. Njegova žena, s drugim bulama i pokrštenicama, prešla u Zemun, pa odande otišla u Tursku, odnesavši mu sve što je imao, a nije mnogo ni imao.
Godine 1810, Radič se opet oženi lepom mladom sarajevkom; a godine 1813 prebegne u Srem, i tamo je, sa ženom i detetom, proživeo dve godine u najvećoj siromaštini.
Godine 1816, u proleće, pošto su se Srbi na novo digli na Turke pod Knezom Milošem, i dobili neke slobode, Radič ostavi ženu i dete u Sremu, pa prebegne opet u Srbiju, i dođe u Beograd, gde ga Petar Moler primi u svoj konak.
Kako je Radič prešao u Beograd, odmah je, s one strane, paši javljeno da je prebegao Kapetan Radič, koji je, s Crnim Đorđem, najviše Srbe bunio; koji se, po tom, ženio Turkinjom, i u Beogradu bio sudija, i t. d.
Paša, doznavši sve to, upita Molera i druge knezove:
— Kakav je čovek Radič, i šta traži u Beogradu?
— To je čovek star i sakat; on jedva ide; nema nigde ništa, pa je došao amo k svojim ljudima, da ne umre od gladi. Tako odgovori Moler.
Paša se, u taj mah, zadovolji takim izveštajem.
Posle nekoliko dana, kad Srbi predadu Molera u grad kao krivca, paša opet upita Vujicu Vulićevića:
— Stojite li vi dobri za Radiča?
— Mi za njega ne ćemo da znamo; ti čini s njim šta znaš, odgovori Vujica!
Onda paša pošlje svoje ljude te Radiča uhvate, i zatvore zajedno s Molerom, a po Đurđevu dne, u oči nedelje, udave ih obojicu, i još nekakva kujundžiju, što je gradio lažne novce. Svu trojicu iznesu Turci noću mrtve na kalemegdan, te su onde čitav dan (u nedelju) ležali, da ih svet gleda, a pred veče ih Srbi sahrane na kraj groblja, crkvi s leve strane.
Radič je bio krupan, zdrav, i jak čovek; lica je bio malo namrgođena, osobito pod starost; bio je junak i veliki rodoljubac, a Turcima strašni neprijatelj.
U vojnim poslovima imao je neobičan dar. Njegovim planovima, njegovim proviđanjem, koristio se je u mnogom i sam Karađorđe.
Ženio se tri puta. Od prve žene ostala su mu u Sremu dva sina, koji su posle bili kapetani, a od treće jedna kći.
Knez Miloš je, posle njegove mučeničke smrti, davao izdržavanje njegovoj ženi i detetu.
Kad je pogubljen, Radič je mogao imati nešto više od šezdeset godina.
Neka je mir njegovoj duši!
- Diploma kaže da se plemstvo daje njemu, i njegovim sinovima Milovanu, Jovanu, i Mihailu koje je rodio s prvom ženom Smiljanom Vasilijevom. ↩︎