Piroćanac S. Milan, državnik, rodio se u Jagodini 7 januara 1837, od oca Stevana Nedeljkovića-Piroćanca1, i matere Milice, a preminuo je u Beogradu 1 marta 1887 godine.
Milan je znao i u govoru često upotrebljavao neke poslovice i druge tipske narodne rečenice, koje se ređe mogu da čuju u Knjaževcu, gde je on proveo svoje detinjstvo.
Na pitanje: otkud to zna, on odgovori, da je to sve slušao od svoje majke Milice, koja je bila rodom iz Levča. I, tom prilikom, ispriča i priču o prvoj proševini njegove matere, koju je njegov otac uzeo za se tek pošto je ostala udovica iza prvoga joj muža. Evo te priče:
Pavle Cukić iz sela Krčmara, bivši Karađorđev vojvoda, bio je 1813 godine prešao u Srem, zajedno sa svojom ženom i decom.
Kad Knez Miloš godine 1815 krene drugi ustanak na Turke, Cukić ostavi svoju ženu i decu u Sremu, pa se vrati u Srbiju, i odmah se umeša u narodne poslove. Jednom, idući iz Gruže preko Levča ka Jagodini, Lukić padne u selo Duleni ondašnjemu popu na konak. Popu to veče u kući bili svatovi: doveo je bio za sina devojku, i spremao se sutra da ih venča.
Cukić vidi lepu vođevinu Milicu, i veoma je zamiluje. Kao što je uvek bio osion i samovoljan, on će popu-domaćinu reći:
— Pope, ti si dokon, a nurija ti je sva oko kuće. Ti možeš naći za sina i drugu devojku, a ovu ću da uzmem ja za sebe!
Pop se počne protiviti, ali je Pavlova družina jača i od popa i od svatova, te popa lepo svoju nesuđenu snahu venča za vojvodu Pavla Cukića!!
Posle toga, Cukić svoju mladu, s vernim pratiocima, pošalje u Krčmare kući svojoj.
Kad se svrši ratovanje s Turcima koje, na Boga, nije ni trajalo dugo, Pavle dođe u Krčmare kući, i tu je živeo sa svojom drugom ženom lepom Milicom.
Jednoga dana, posle po dne, Pavle je sedeo pred kućom, pušio i srkao kavu, a Milica, s poslužavnikom, stajala je pred njim čekajući da primi fildžan, pošto joj čovek kavu popije. Na jedan mah velika se kapija na njihovoj avliji otvori, i unutra lagano uđu volujska kola s kanatima, u kojima je sedela jedna žena s decom.
— A gle, Gospođe vojvodinice, viknu jedan sluga ispred kuće!
To je bila glavom prva žena Pavlova!
— Kuku meni! Kuda ću sada ja! reče Milica i prizne plakati.
— Ne brini se ni malo, odgovori Pavle: — u Cukića ima kuća i za četiri žene, a kamo li za dve!
I odmah ustade, izađe pred kola, i reče onoj ženi: da se stovari i namesti u drugoj kući njegovoj, malo dalje od one, u kojoj je on s Milicom živeo.
I žena posluša bez reči.
Posle toga, svi su tu lepo živeli. Pavle je redovno boravio s Milicom, ali je svraćao i k prvoj ženi svojoj. Ljudi su ga viđali kad sedne pred onu drugu kuću, zapali čibuk, i rekne toj prvoj ženi, da mu skuva kavu i da donese!2
Kad Cukić pogibe, onda iza njega ostaše u kući mu dve njegove udovice, obe venčane žene njegove.
U Jagodini pak Stevan N. Piroćanac kapetan, ostavši bez žene, čuje za Milicu, drugu Cukićevu udovicu; dođe u Krčmare, isprosi je, i oženi se njome.
Eto s tom Milicom Stevan je rodio sina Milana, potonjega državnika srpskog.
Dok Milica nije bila otišla za Stevana, ona je lepo živela sa prvom Pavlovom ženom. I ne samo da su se one lepo slagale, dokle su bile u jednoj kući, nego je Milica, čak sa sinom svojim Milanom, dolazila u Krčmare, u goste, inočici svojoj, prvoj ženi Cukićevoj, i ova je Milici te pohode vraćala, i gostila se u Jagodini kod nje po nekoliko dana!
Iz Jagodine je Stevan Piroćanac otišao u Knjaževac za sreskog načelnika, pa je onamo odveo i Milicu i Milana.
Osnovnu školu Milan je učio u Jagodini; polugimnaziju u Kragujevcu, pa je onda došao u Beograd, te dovršio gimnaziju, i dve godine liceja.
Posle toga, Milan ode u Pariz, te svrši prava i 1860 postane lisansije. Iz Pariza se vrata u Germaniju, i onamo provede godinu dana, učeći nemački jezik.
Vrativši se u otadžbinu, dobio je 1861 službu u ministarstvu spoljnih poslova. Ilija Garašanin iz ranije je bio zapazio mladoga i darovitoga Piroćanca, te ovaj 1866 posta načelnik odeljenja u ministarstvu spoljnih poslova.
Uživajući zasluženo poverenje i Garašanina i samoga Kneza Mihaila, Piroćanac je, u dva maha, slan u Crnu Goru s političkim zadacima.3
Posle smrti Kneza Mihaila, namesništvo ukloni Piroćanca iz ministarstva, postavivši ga najpre za predsednika suda beogradskog okruga a posle za predsednika suda rudničkoga u Gornjem Milanovcu.
Otuda se Piroćanac 1874 vratio u Beograd, i otvorio advokatsku radnju. Na skoro iza toga bio je ministar spoljnih poslova u Čumićevu kabinetu.
Godine 1880 Piroćanac je sastavio kabinet pod svoji predsedništvom, primivši u njemu ministarstvo pravde. Docnije je bio ministar spoljašnjih poslova i opet predsednik ministarstva, pa je 1883 dao ostavku i otišao u pensiju.
Piroćanac je najpre pisao u listu Šumadiji; a i u Godišnjici 3 ima njegov referat o spisu: Karakter i duh političkih partija. On je najviše i najbolje radio i uradio: da se krene politički list Videlo, i da se oko toga lista priberu ljudi, koji su se docnije, kad su se radikali od njih odvojili, nazvali Napredna stranka4.
I u stranci i docnije u vladi Piroćanac je bio vrlo vredan na poslu, razborit i tolerantan u suđenju, a korektan u ponašanju.
Kad ono opozicija, izlaskom iz skupštine, onemogući dalje pravilan rad skupštinski a opasnost bejaše očevidna da će na novim izborima dobiti većinu glasova baš ovi, koji sad iz skupštine izlaze, onda jagodinski predsednik suda, Kraljev poslanik, Laza Petrović izume dosetku: da se prime u skupštinu i oni koji makar po dva glasa dobiju na izborima. Piroćanac tada podnese ostavku, ali mu ostavka ne bi primljena, i skupštinari, počeše pretiti da će ga baciti kroz prozor, ako ostavku ne trgne. Tada je on rekao:
— Kad ste toliko navalili, ja ću i dalje ostati, ali vi sami znate kolika je korist od kera, koji se silom tera u lov!
Kad je Piroćanac došao u pensiju, onda je otpočeo rad advokatski, i tu se vrlo skupo umeo naplaćivati, a klijenti su mu i bivali sve imućni ljudi ili udruženja.
Piroćanac je bio višega rasta, suve snage, crne masti, a lica duguljastoga; sa slaba vida uvek je nosio naočare. Kosu je zadržao do smrti, brkovi su mu bili reavi a tako i brada. Čovek vrlo krakat, obično je koračao tako krupno, da je bilo teško ići s njim u korak. Imao je od prirode redak državnički dar, opšte obrazovanje prostrano, a pravničko znanje temeljno, iscrpno. Među dosadašnjim našim pravnicima neće se pogrešiti ako se njemu označi najvidnije mesto.
U procenjivanju prilika i ljudi Piroćanac je bio dubok, širok, i pouzdan; u vršenju vlasti čvrst i razborit; u zakonodavstvu jasan i liberalan. Po svojem pravnom školovanju, on je bio đak francuske škole, ali je u primeni pravnih načela gledao i na istoriju i na stupanj političke obrazovanosti svoga naroda. S toga je rado putovao po okruzima, i razgovarao s ljudima iz naroda.
U govoru je bio odsečan, razgovetan; u pisanju silan, precizan. Rukopis pak bio mu je tako nečitak da neka mesta ni sam on nije mogao lasno pročitati.
Nije bio besednik. Govoreći u skupštini, on je obično stajao na jednoj nozi, tek podupirući se drugom nogom; ruke je opružao niza se, a iz usta niz bradu puštao je argumente, kojima bi drugi razlamao protivnika! Ali ako bi, u manjem krugu, sedeći, razgovarao i što dokazivao, bio je toliko snažan, da mu je bilo vrlo teško naći suparnika.
Pred svoju smrt bio je osobito vredan na pisanju. Pored onoga što je pređe pomenuto, Piroćanac je ostavio ove spise:
- Jednu brošuru na francuskom jeziku o Balkanskim narodima, 1899.
- Knez Mihailo i zajednička radnja Balkanskih Naroda, 1895.
- Beleške povodom jedne Diplomatske Istorije, 1896.
U ovom spisu je vrlo oštro pretresao politiku i pisanje Jovana Ristića. Iz toga se izrodila polemika između Piroćanca i Ristića, koja je donela iz Piroćančeva pera nekolike odgovore koji, odbijajući na stranu što je u njima polemično, sadrže vrlo interesne strane i pasaže.
Piroćanac je vrlo milovao da zida lepe zgrade. I ozidavši tri veće kuće, pokazao je da ima i ukusa i dovoljno tehničkoga znanja za take radove…
Na plaćanju bio je vrlo tvrd, jer se često i pružao dalje od svoga gubera!…
- Stevan je bio rodom iz sela Šugrina blizu Pirota, sa čega se i zvao Piroćanac! ↩︎
- Ovako sam ja zabeležio ovaj slučaj po kazivanju samoga Milana Piroćanca. Posle njegove smrti čuo sam od nekih drugih i neke razlike, kao na priliku, da je to bilo u selu Ljubavi a ne u Dulenima; da je Milica bila popu kći, a ne snaha, i drugo što šta; ali sam ja voleo ostati pri onom što sam slušao od samoga Milana. ↩︎
- Vrlo je interesantan Piroćančev izveštaj sa Cetinja, pisan 5 marta 1867. ↩︎
- Samo ime smislio je i dao pok. Milan Kujundžić. ↩︎