Popović Gavrilo, vladika šabački, rodio se u Baji, u Madžarskoj, 11 oktobra 1811.
Kršteno ime bilo mu je Đorđe, a Gavrilo se je nazvao kad se je pokaluđerio.
Osnovnu školu i gimnaziju svršio je u mestu svojega rođenja; filosofiju u Segedinu i u Đuru, prava u Pešti, a bogosloviju u Karlovcima.
u Srbiju je prešao, k mitropolitu Petru, 7 aprila 1834, i, 9 maja te godine, pokaluđeren je i uzet u službu u mitropolitsku kancelariju.
Godine 1836, septembra 1, kad je prvi put otvorena bogoslovija u Beogradu, Gavrilo joj je postao profesor. U toj službi je ostao do 1839.
Te pak godine, meseca septembra, postao je veroučitelj u mladom liceju, u Kragujevcu.
Na predlog popečiteljstva prosvete (od 17 maja 1841, br. 617), Knez Mihailo je, 25 maja 1841, br. 707, odlučio: da se licej iz Kragujevca, gde je postao i tri godine radio, premesti u Beograd1.
Gavrilo se je, s tim zavodom, preselio u Beograd, i ostao je u njemu veroučitelj do 12 maja 1844.
Među tim, godine 1842, postavljen je za člana novom Društvu srpske slovesnosti; godine 1845, izabran je za člana Odboru prosveštenija, koji se je, onda, nahodio uz popečitelja prosvete kao telo za savetovanje; a docnije — za člana Školskoj komisiji.
Gavrilo je postao arhimandrit 13 maja 1844, a vladika šabački 13 novembra 1860.
Godine 1866, oktobra 27, stavljen je u penziju. I, od toga doba, živeo je neko vreme u manastiru Ravanici, a neko vreme u manastiru Bukovu, blizu Negotina.
S jeseni godine 1870, savladan teškom bolešću, došao je U Beograd, i stanio se u svojega prijatelja i rođaka Teodosija Mraovića, današnjega mitropolita, gde je i preminuo 7 februara 1871, u 4 časa posle po dne.
Drugi dan opevan je u velikoj beogradskoj crkvi i sahranjen je u crkvi palilulskoj, na levoj strani paperte, prema grobu pokojnoga Kneza Milana.
Neobično mnogo beograđana ispratilo ga je do groba.
Njegovi književni poslovi, izvorni ili prevedeni, ovo su:
- Razgovori za obrazovanje srca i duše, u Beogradu 1845:
- Zabave za decu, u Beogradu. 1847;
- Kratka i prostrana sveštena istorija, za škole:
- Kratki i prostrani katihizis, za škole:
- Časovi blagogovenja, prevod, u Beogradu, 1848:
- Životoopisanije slavnih ljudi, u Beogradu. 1849;
- Mala astronomija, u Beogradu. 1850:
- Jagnjence, priča za decu;
- Mali Bukvar:
- Tovit i Judita;
- Istorija crkve starog i novog zaveta;
- Dogmatičko bogoslovje;
- Povest o prvom vaseljenskom saboru;
- Povest o drugom vaseljenskom saboru;
- Sveštene povesti iz starog zaveta; i
- Crkvena istoriji, Jevsevija Pamfila, prevod.
Ova poslednja knjiga dovršila se pred samu smrt njegovu; on je držao korekturu i onda kad je okolina njegova očekivala čas da dušu ispusti!…
Osim toga, Gavrilo je pisao mnoge članke u Čiča-Srećkovu listu, u Srpskim Novinama (vrlo mnogo), u Glasniku, i u Letopisu. A ostavio je u rukopisu mnoge svoje besede, koje su većinom izišle u Hrišćanskom Vesniku, a i neke svoje memoare za koje mi reče g. St. V. Popović da ih ima u rukama.
Vladika Gavrilo bio je jedan od vrlo vrednih naših književnika, naročito na književno-školskom polju.
Kao nastavnik, odlikovao se jasnoćom besede, i čistoćom jezika, ma da je, nekad, i pregonio u toj čistoći; a kao profesor ponašao se prema đacima svakad lepo, dostojno.
Kao znaoca lepog crkvenog pevanja, pominjaće ga dugo ne samo naši sveštenici, nego i mnogi drugi svetovni ljudi.
U crkvi je služio lepo, smerno, dirljivo; kad bi on, u veče, na bdeniju, kadio u crkvi i kada bi, usred one tajnene tišine, viknuo:
— Vostanite!
Mravci bi pojurili uza slušaoce.
A na vladičanskoj liturđiji, kada bi iz oltara zapevao:
— Jelici vo Hrista krestistesja! Sva bi crkva prenula nekih milim, nekim nebeskim tresom!
U životu, u vlasti, nije se umeo naći. Za to je mnogo patio, pa, najposle, i s vladičanstva krenut.
Ako bi srpska crkva održala ono lepo pevanje, koje je Gavrilo onako savršeno znao, i onako rado — i kao vladika — đacima predavao, imala bi na svojoj strani, za svoje svrhe, silu veoma jaku, a učitelju i prosvetitelju Gavrilu, to bi pevanje bilo najlepši spomenik!
- Srpske Novine, 1841, br. 2* ↩︎