Protić S. Kosta, general i kraljevski namesnik, rodio se u Požarevcu 29 septembra 1831 od oca Stevana i majke Milosave.
Osnovnu školu svršio je u mestu svoga rođenja, a tri niža razreda gimnazije u Beogradu.
Godine 1848 upisao se dragovoljno u vojsku, gde je postao podnarednik i četni pisar.
Godine 1850 stupio je u vojnu akademiju, po svršetku koje, postao je potporučnik 11 oktobra 1855, i poslan u Nemačku da uveća svoju vojničku spremu.
U Berlinu je svršio indžinirsku školu, pa je posle služio u pionirskom bataljonu u Dancigu.
Iza toga je bio u pionirskom bataljonu u Liježu do 15 marta 1859.
U otadžbinu se vratio 19 maja 1859, i postao indžinirski poručnik 25 juna 1859.
Iza toga bio je kapetan druge pa kapetan prve klase.
Među tim, još 6 jula 1861, postao je ađutanat Kneza Mihaila, i ostao je pri Njemu do 19 oktobra 1865.
Od toga doba pak bio je profesor fortifikacije u vojnoj akademiji do 4 dekembra te iste godine.
Posle toga komandanat pontonjerskog bataljona u Ćupriji do 1 maja 1867.
Tada je, po drugi put, postao ađutanat Kneza Mihaila, do 29 maja 1868.
Godine 1868, za neko vreme, vršio je dužnost upravnika varoši Beograda.
Te iste godine novembra 1 postao je inspektor indžinirskih trupa, a 1 januara 1869 dobio je čin majorski. Aprila 1 pak 1873 postao je potpukovnik i za tim komandanat brigade stajaće vojske.
Ministar vojni prvi put postao je 22 oktobra 1873.
Komandanat odbrane Aleksinca i Deligrada postao je 25 juna 1876.
Zbog bitke na Šumatovcu postao je general 13 avgusta 1876.
Načelnik štaba vrhovne komande 1 dekembra1877.
Načelnik glavnog generalnog štaba 1 dekembra 1878.
Stavljen na raspoloženje 24 marta 1882 a u pensiju 31 marta 1888.
Vraćen u službu za vojnog ministra 14 aprila 1888.
Kraljevski namesnik postao je 22 februara 1889.
A preminuo je naprečac u Brestovačkoj banji 4 juna 1892.
Protić je nosio koje domaćih a koje stranih 13 ordena i medalja.
Protić je pisao:
- Zakon o ženidbi oficira.
- Vojno-sudski zakonik.
- Pravila pionirske službe.
- Pravila za građenje streljačkih rovova.
- Pravila garnizonske službe.
u Godišnjici Nikole Čupića, knjigama 5, 6, 7, 8, 9 i 10 štampao je Odlomke iz Istorije Beograda; ali se u tim Odlomcima govori o celoj Srbiji a ne samo o Beogradu.
U Godišnjici 10 štampao je sastav: Muhamedanska i Hrišćanska godina.
U Godišnjici 12 Protić je štampao Ratne događaje iz drugog ustanka srpskog 1815.
U Godišnjici 13, posle smrti Protićeve, štampano je od Odlomaka ono što je ostalo u rukopisu nakon smrti njegove.
General Protić bio je veliki poštovalac nauke i ljudi koji se bave naukom, a sam se je do smrti vrlo marljivo učio i obaveštavao.
Od mladosti bio je drug pok. Nikoli Čupiću, a posle smrti ovog plemenitog Srbina, ušao je u Čupićev odbor, i najviše je pomogao da se masa pok. Čupića prečisti, uredi, i sva snese u upravu fondova, gde se nalazi danas.
Kad se sve to izvršilo, dao je ostavku na članstvo u Odboru, tvrdeći da nije književnik, te da i dalje sedi na mestu gde treba da su sami književnici.
Odbor ga je tada izabrao za počasnoga člana dok je god živ!
Protić je bio čovek malena rasta, okrugle glave, malenih, uvek vrlo marljivo uvijenih brčića, živih zelenih očiju, svakad obrijane brade, i lica skoro uvek nasmejana.
Glas mu je bio tanak kao glas ženski, a govor tih, jasan, odsečan.
Patio je od revmatizma u desnoj nozi i u levoj ruci. Bolove je trpeo junački.
S te boljke i išao je u Brestovačku banju, gde ga je i smrt snašla.
Telo njegovo preneseno je u Beograd, i svečano o državnom trošku sahranjeno u Novom groblju.
Bog da ga prosti!