Radišić Vukašin, rodio se u selu Batanjici, blizu Zemuna, godine 1810.
Radišić je najpre bio u Zemunu učitelj grčkog jezika, a posle je prešao u Srbiju, i u Kragujevcu, u mladoj onamošnjoj gimnaziji, predavao je grčki jezik i pojeziju.
U Kragujevcu se je i oženio lepom Marom, ćerkom nekog Marka Sarajlije.
Godine 1840 septembra 14, poslan je u Carigrad za sekretara srpskom kapućehaji. Onamo ga je snašla golema žalost: umrla mu je mala ćerčica jedinica, Jelena, i, za njom, i žena mu Mara.
Obe pokojnice Radišić je sahranio u Hasćoju, kod crkve Sv. Paraskeve, i čelo glave im je udario vrlo originalan mramorni krst, s ovim zapisom:
„Udaljena od majke i roda.
Od Srbije, mila zavičaja.
Mara, ljuba Radišića Vuka,
A pod vencem od dvaest sunaca.
Legoh ovde, pod krov sveta sanka.
Jelena mi ćerca s desna spava,
Moje prvo i poslednje čedo,
Što s’ smejalo tek na devet luna;
Preda mnom ga, desetina dana,
Ovde svela da me ščeka majku,
Da me sanja, da je sanjam zajmno.
Nadežda je tek u grobu jaka.
Svlači ona crni zaves zemlje,
Pa kazuje bez zahoda sunce!
S čedom majka grejaće se večno,
No mi grešnoj prosti, Bože, grehe1“!
Docnije je Radišić svoje mile pokojnice oplakao i pesmom u Golubici 4, str. 135—142.
Radišić, vrativši se iz Carigrada u Beograd, preminuo je od suve bolesti, 15 dekembra 1843, i ukopan je kod Markove crkve2 u Paliluli.
Njega su ispratili svi profesori i svi učenici beogradskih škola. Na opelu, u crkvi, govorio mu je besedu ondašnji protosinđeo, Gavrilo Popović, a na grobu sekretar okružnog suda Andreja Stamenković.
Radišić je bio čovek neobične lepote, a imao je i glas za priču mio; i pevao je vrlo vešto pesme crkvene i narodne. On je, svojim pevanjem, upravo zanosio svoje slušaoce.
Književnosti srpskoj od Vukašina Radišića ostalo je ovo:
- Grčka čitaonica za omladinu, koja uči grčki jezik;
- Ksenefontove znamenitosti, koje je preveo s jelinskog jezika. ali su štampane posle njegove smrti, tek godine 1853.
Osem toga, Radišićevih pesama, članaka, i prevoda ima po svim srpskim listovima onoga vremena, a osobito u pet knjiga Golubice.
Svuda se ogleda dobro srce, koje toplo kuca za svoju otadžbinu, i za svoj narod. U pesmama Radišićevim ima više i narodnoga daha, nego i u kojega pesnika onoga doba, osem Milutinovića.
Na samrti, ostavio je 95 komada raznih svojih knjiga ondašnjem liceju, te je tim učinio početak biblioteci licejskoj.