Radović Mijailo, rodio se u selu Ravnima, u Zlatiboru.
Radović se je, još godine 1805, kad su Srbi prvi put napali na Užice, odlikovao hrabrošću i pameću, te je postao knez u Zlatiboru.
Godine 1807, kako se priča, Karađorđe, idući na Višegrad, u selu Ravnima, pred kućom Mijaila Radovića, pod jednim sladunom, postavio je Miloša Obrenovića vojvodom, davši mu vojvodsku diplomu.
Mijailo Radović nahodio se pod komandom Miloša Obrenovića.
Jednom, kad Miloš nije bio na Zlatiboru već otišao u Brusnicu kući, Turci se dignu i udare na Srbe na sami Božić.
„Al’ to doznao Radović Mijajlo
Svim prirode okićeni dar’ma
Kakvog igda mogla rodit’ neva…
Telemaku b’ sravnio se lasno,
Liš’ u sam seb’ i Mentora imav’1“
I tako dočeka Turke budno, i odbije ih slavno.
Posle ovoga boja, Karađorđe, na predlog Miloša Obrenovića postavi Mijaila vojvodom, i pošalje mu diplomu.
U svim bojevima, koji su bili na ovom kraju Srbije, pominje se Mijailo Radović i kao junak, i kao pametan upravnik.
Godine 1813, kad je Srbija pala, Radović nije hteo ići nikud iz otadžbine u tuđinu, nego se predao, i čekao priliku za novo izbavljenje.
Godine 1815, užički Turci, opazivši da se u Šumadiji narod kreće, dozovu Mijaila Radovića, Aleksu Popovića, Kneza Vasilija, i Maslaća u Užice, i zatvore ih u grad, kao taoce, da se užička nahija ne bi pobunila.
U gradu su ovi ljudi tamnovali neko vreme, a među to se srpska vojska primakne k Užicu. Kad Jovan Mićić, s vojskom, iziđe na Ljubanje, Turci onda svećaju da ove knezove taoce poubijaju. To dozna i njima dokaže neki Turčin, koji je, u mladosti bio pokrštavan, i koji je Kneza Aleksu zvao poočimom.
Radović s drugovima, doznavši šta ih sutra čeka, spusti se kroz prozor niza zid o pojasevima koje su navezali jedan na drugi. Tu je bila velika visina i okoma strmen.
Od četvorice zatvorenika, samo je Radović ostao zdrav, i on je Maslaća na krkačama izneo do na Ljubinje k Mićiću.
I posle je on revno pomagao napretku narodnom dok je god živ bio; a preminuo je u svome selu 1822 godine, i tu je ukopan.
- Srbijanka 3, 99. ↩︎