Rajačić Josif, srpski patrijarah, rodio se u Lučanima, u ogulinskoj regimenti, 20 jula 1785, od oca Luke, sveštenika, i matere Vasilije.
Kršteno ime bilo mu je Ilija, a Josif je nazvan kad je primio kaluđerski čin.
Osnovnu školu svršio je u mestu svoga rođenja, gimnaziju u Karlovcima, a filosofiju u Segedinu.
Kao siromah đak, mučio se je veoma dok se je učio.
Po svršetku filosofije, dokotura se i do Beča, te je, nekoliko meseca, slušao nauke na universitetu, pa se, zbog nemira, godine 1809 i u početku 1810, vrati kući.
Po želji vladike Miokovića, Ilija se, 10 aprila 1810, pokaluđeri u manastiru Gomirju i, tom prilikom, dobije ime Josif.
Kao gomirski jeromonah, Josif se je najviše bavio kod vladike Miokovića, u Plaškom, i tu je postao protosinđeo.
Godine 1811, Josif je već bio arhimandrit, po što ga je, kako se priča, vladika Mioković na svojoj samrtnoj postelji, 20 dekembra iste godine, zaarhimandritio1.
Vladika dalmatinski postao je Josif 24 juna 1829; vladika vršački godine 1834; a mitropolit karlovački 10 oktobra 1842.
Srbi u Austrougarskoj, trpeći pritisak od Madžara, ogledali su više puta da svoje privilegije oživotvore, ali ni to nikad nije pošlo za rukom.
Martovski događaji 1848, i ohola madžarska politika, koja je Srbima odricala sva prava, nateraše ih da potraže pomoći u svoje rođene snage.
Kako je prva potreba bila da se skupi narodna skupština, gde bi se utvrdio sporazum za dalji rad: to su se Srbi obratili svom mitropolitu u Karlovcima, Josifu Rajačiću, kao svojoj poglavici i crkvenoj i političkoj, i molili ga da sazove narodnu skupštinu.
I Rajačić, odista, raspiše da se narodna skupština sazove 1 maja, u Novom Sadu. Ali madžarska vlada objavi opsadno stanje u Novom Sadu, te Rajačić skupštinu premesti u Karlovce, gde se, 1 maja 1848, slegne silni srpski svet.
Ova skupština, nazvana majska skupština, kako se je sastala, i srpske privilegije razmotrila, proglasila je:
- Karlovačkog mitropolita, Josifa Rajačića, za patrijarha srpskoga i svega Ilirika, i
- Pukovnika Stefana Šupljikca za srpskoga vojvodu.
U isto vreme, odlučila je da se Srbi spoje s trojednom kraljevinom.
Posle toga, Rajačić je izabran da predvodi deputaciju caru, te da se skupštinske odluke podnesu vladaocu na odobrenje.
Ne postignuvši svojom deputacijom značajnijeg uspeha, pošto se carska vlada onda još nije bila odlučila raditi protiv Madžara, Rajačić pošlje u Karlovce glas o tome, a sam lično nije hteo sići dole, iz nepoznatih uzroka.
Ova okolnost, i razgovor s Banom Jelačićem, pobudiše Rajačića da srpskom pokretu udari znamenje austriskih interesa, pa je, docnije, u tom duhu i dalje radio, pošto se je među svoje povratio.
Ovako radeći, često se je sudarao s nekima od važnijih ljudi u narodu za onda, i dolazio je nekad do javnoga neprijateljstva; ali, za ljubav narodne stvari, opet se je s njima mirio i ravnao.
Kad se je videlo da obećanja, davana iz Beča, ostaju prazne reči, Rajačiću je važnost jako opala, a naročito onda kad se je počeo protiviti narodnoj skupštini, i kad se srpska vojska pretvorila u odeljenje vojske austriske, kojim su komandovali austriski oficiri.
Posle burne 1848 i 1849 godine, Rajačić je živeo mirno u Karlovcima.
Godine 1853, pohodio je Zlatni Prag, u Češkoj.
Godine 1861, licem na Sv. Savu, pisac ovih vrsta pohodio je sedoga Patrijarha Rajačića u Karlovcima. Starac se onda jedva, sa dve štake, ispravljao na noge; tako su ga noge bile izdale; ali je, inače, bio krepak i vatren. Govoreći o stvarima srpskim na onoj strani, pored ostaloga, reče ovo:
— Ministar mi piše da izberem dvadeset ljudi, koji bi izjavili carskoj vladi želje srpskoga naroda. Ja to ne mogu da učinim: jedno što ne mogu biti uveren, da se u kom izabraniku ne ću prevariti, a drugo — što mi Beču nemamo da izjavljujemo želje nego prava; naše su želje — da vaskrsne Nemanjića carstvo, i njih mi ne ćemo kazivati Beču, već prava svoja koja su kupljena krvlju naših oceva, a utvrđena svečanim privilegijama“!
Te iste godine, Rajačić je slavio pedesetogodišnjicu svoje svešteničke službe. A preminuo je 1, pa sahranjen 9, dekembra 1861, pored leve pevnice u sabornoj crkvi u Karlovcima.
Patrijarah Rajačić više je poznat i cenjen kao državnik, nego kao crkveni upravnik. Kad je on izabran za mitropolita, onda je i vladika Živković imao dosta glasova, tek manje od Rajačića. Arhimandrit Ruvarac priča da je neki veliki gospodin među Srbima na onoj strani, rekao ovo:
„Da je 1842 Živković postao mitropolit (a ne Rajačić) po našu bi crkvu bilo bolje. Ona oluja od 1848 i 1849 drugojače bi prohujala preko naših glava; naš arhijepiskop i mitropolit se bi nosio titule patrijarha srpskog i sveta Ilirika; ne bi bilo, možda, ni majske skupštine, ni srpskog vojvodstva, ni blagoveštenskog sabora, pa, zar, ni one pesme: „Za jedan časak radosti, hiljadu dana žalosti“; ali bi za crkvu, i za narod koji je u crkvi, bilo bolje“!…
Rajačića krive da je gonio prave ljude, i da je bio krajnje nemaran u stvarima crkvenim.
U Srpskim Novinama, u broju 54, od 1849, povodom smrti pančevačkog trgovca Save Brkića koji je, po smrti svoje žene, uzeo za drugu ženu, rođenu sestru prve, plativši dobro i popu i vladici, za Patrijarha Rajačića veli se ovako:
„Patrijarah Rajačić, valjda ima dve godine, kako nije služio, a dobro zna čime mu zakoni za tako nebreženje prete. Čini mi se da se rukom dotakne najrodnije voćke, osušila bi se“!
Ovo nije pisalo kakav svetovnjak, nego glavom arhimandrit, potonji šabački vladika Gavrilo, u Hristu brat svetome Patrijarhu Josifu!
Rajačić je zamerio vršačkom vladici Stevanu Popoviću, i vladici bačkom Platonu Atanackoviću što nisu pristali uz narodni pokret godine 1848, ma da je dobro znao da nisu mogli pristati. On ih je krivio što nisu bar prebegli k njemu u Srem, kad već nisu smeli, ili mogli, u svojim jeparhijama dići narod na oružje, a nije pomišljao šta bi bilo od bednoga naroda da su ga njegovi pastiri napustili u opasnosti.
Kad su Popović i Platon, u proleće 1849, prešli u Srem, Rajačić ih nije hteo priznati za vladike. Popović je, od tuge, presvisnuo u Feneku, a šta je bilo s Platonom govoreno je u ovoj knjizi na strani 19 — 22.
Rajačić je gonio ne samo ova dva jepiskopa, nego i njihove pridvorne kaluđere, i sve koje su njih dvojica bili zapopili ili zakaluđerili. Čestiti somborski sveštenici, Dimitrije Popović, i Đorđe Kojanov Stevanović, ostali su duže od tri godine bez parohija; Popovićev protosinđeo Mladenović, čovek učen i sposoban, prešao je u rimokatoličku veru, i dobio parohiju u dijecezi Štrosmajerovoj; a Kolarović, koga je Platon zaarhimandritio 1848, bio je za Rajačića čak do 1857 samo prost „jeromonah“.
Raspra između Rajačića i Platona mnogo je udila ugledu i bitnim interesima pravoslavne crkve u Austriji. Neobavešteni ljudi krivili su ili obojicu podjednako, ili Platona više, kad mlađega. U broju ovih ljudi bio je i pokojni crnogorski vladika-pesnik, Petar Drugi, koji se je, 1850, neko vreme bavio u Beču. On je došao k Platonu i kazao mu u oči kako ga krivi za tu raspru. Kad mu se je Platon počeo pravdati, onda ga je Vladika Petar zapitao:
— Boža ti vjera, jesi li voljan pomiriti se s patrijarhom?
— Jesam, od svega srca, odgovori Platon.
— E, hajdemo sad k patrijarhu; ja ću vas pomiriti!
Obojica odu patrijarhu. Tu je bilo dugoga i živoga razgovora. Videći da Rajačić iznalazi sve nove i nove prepreke k izmirenju, i da Platonu stavlja sve teže i teže uslove, vladika Petar dođe u vatru pa, okrenuvši se k Platonu, ljutito rekne:
— Bićeš lud, ako to primiš. Hajdemo na trag!
Godine 1851, car Franja Josif postavi Platona za bačkoga vladiku, ali raspri između dva crkvena glavara još nije bilo kraja.
Najposle, u jesen 1856, pošlje car tadašnjeg gubernatora srpskoga vojvodstva, Grofa Koroninija s izrečnom zapovešću da izmiri patrijarha i vladiku.
Koroninije prvo dođe u Karlovce patrijarhu. Patrijarah mu odgovori da je celoj raspri kriv Platon, što neće da otpusti iz svoga dvora „jeromonaha“ Kolarovića, za kojega je patrijarah još pređe rešio da ide u svoj postrig manastir Grabovac.
Iz Karlovaca Koroninija odjuri u Novi Sad vladici. Vladika mu odgovori:
— Ako je samo za to zapelo, pristaću da Kolarović ide u manastir, ali naravno ako on svojevoljno htedne, jer ga nagoniti na to ne ću.
S ovim vladičinim odgovorom, gubernator se uputi u manastir Kovilj, gde je Kolarović bio „nastojatelj“. Ovaj se prenerazi kad vidi kakav mu gost i kakim poslom dolazi. Smeran kao uvek, Kolarović odgovori da će rado prineti tu žrtvu, a gubernator mu na to izjavi, da mu je patrijarah obrekao, da će Kolarovića odmah vratiti u N. Sad k vladici, čim čuje da je on u Grabovac otišao, jer Rajačić nema protiv Kolarovića ništa lično, samo želi uveriti se o njegovoj poslušnosti.
Kolarović, ni kriv ni dužan, ode u manastir Grabovac na jepitimiju, pa ga tamo i zaborave.
Slučaj je tek morao doći u pomoć da se dva prvosveštenika izmire, i da se prav stradalac izbavi manastirske jepitimije.
U nedelju, 9 juna 1857, u karlovačkoj sabornoj crkvi, na jutrenji, proizveden bi za arhimandrita jedan od pridvornih kaluđera, o čijoj naučnoj spremi nije vladalo najpovoljnije mišljenje.
Druga dva pridvorna kaluđera, koji su u jedno bili i profesori bogoslovije, nađu se uvređeni time i, onako u ljutini, napišu ostavku koju završe rečima: „da se povlače u privatni život, gde će se za spasenje crkve Bogu moliti“!
Ostavku pošlju patrijarhu, pa obojica, toga istoga dana, pređu u Novi Sad, i nastane se u dvoru kod vladike Platona.
I ako se ovaj postupak nije mogao pravdati, ipak je javno mišljenje ovoga puta i u Novom Sadu i u Karlovcima bilo odsudno na strani ove dvojice.
Platon se nije hteo koristiti ovim slučajem, koji mu je popularnost jako podigao na štetu patrijarhova ugleda. On očinski posvetuje ostavkodavce da se vrate na svoju dužnost, pa odmah sutra dan ode u Karlovce, i zauzme se za njih u patrijarha da im oprosti prenagljeni korak.
Upravo je Platon sad bio ono što je najvoleo: mirio je i posredovao, te tako je stekao zasluge i za patrijarha, i za oba omiljena profesora, a najviše je pomogao — i svojoj stvari.
Ledena santa, koja je dotle pritiskivala srce patrijarhovo, počela se je topiti i rastopila se. Patrijarh se jedva jedan put uverio da mu Platon nije neprijatelj.
Dobri plodovi nisu izostali. Patrijarh odmah za tim dođe u pohode Platonu, prvi put posle toliko godina. „Jeromonah“ Kolarović bude odmah vraćen iz Grabovca i, odmah po povratku, za koviljskog arhimandrita potvrđen.
Izmirenje je bilo potpuno, samo šteta što je bilo kasno. Jer, već posle četiri godine, Rajačić ode Bogu na istinu, a i Platon ga je samo sa pet godina i četiri meseca nadživio. U zavadi pak provela su ova dva starca, oba već na ustima groba, punih devet godina!
Pri svem tom, mora se priznati da je Rajačić bio čovek osobitih svojstava. Njegovo oko proviđalo je duboko; njegovo je srce bilo srce Srbina patrijota; njegova je volja bila gvozdena; njegova je odvažnost bila junačka. Prava crkve i prava naroda branio je muški, junački, kao što svedoči sav život njegov, a osobito njegova državnička pisma, koja su obelodanjena 1861.
Za to mu narod lako previđa mnoge ljudske slabosti njegove!
- Ima ljudi koji su govorili da je Rajačić, videći da njegov dobrotvor, Vladika Mioković, izdiše, sam sebi izmakao arhimandritski krst na vrat. Koliko je u tom istine, sam Bog zna. ↩︎