Simić Pavle, akademski slikar, rodio se je u Novom Sadu godine 1818.
Godine 1837, već Pavla vidimo u akademiji lepih veština, u Beču, gde uči slikarstvo.
Godine 1839, dobio je prvu nagradu, koja svedoči da je udario pravim putem za svojim darom.
Godine 1842, izišao je iz akademije sa svedočanstvom da je u svojoj struci odlično napredovao.
Posle toga, molovao je crkvu u Pirošu. U to vreme sastavio je kompoziciju u kojoj pevač, Crnogorac, peva među 22 druga lica. Tu je kompoziciju posvetio književniku Todoru Pavloviću. Ta je slika, posle, litografisana, i jako se rasprostranila u narodu.
Godine 1848, komponovao je sliku: Majska Skupština. I ta je slika rasprostranjena litografijom.
Iza, toga molovao je manastir Kuveždin 1850; crkvu šabačku 1853 — 1855; prestone ikone u crkvi Futoškoj 1855; crkvu u Đurđevu 1857; crkvu pirošku, koja je u buni bila izgorela, po drugi put, 1858; crkvu u Senti 1859; u Despot-Sengivanu 1860; nikolajevsku u Novom Sadu, 1863; kapelu Platonovu, na almaškom groblju, 1864; manastir Orahovicu (u Slavoniji) 1866; crkvu u Bašahidu 1867; u Glini, u Hrvatskoj, 1869; veliku crkvu u Somboru, 1870 — 1873, i Hariševu kapelu na zemunskom groblju, 1875.
Osem toga, komponovao je Birčanina Iliju; i četiri scene iz te kompozicije stavio je na platno. Na taj posao podsticao ga je vladika Nikanor Grujić. Te slike su ili u Kuveždinu ili u Krušedolu.
Simić je umro u Novom Sadu, 17 januara 1876 godine.
Slava onome koji je kičicom svojom mogao nagnati i tanano platno da nam živo i rečito kazuje što je bilo nekad, ili što se očekuje nekad!
Dopuna
Simić Pavle sam za sebe zapisao je da se rodio u Novom Sadu 1821, od oca Jovana i matere Ane. Po smrti očinoj, otišao je s majkom u Staru Kanjižu u Bačkoj k dedi svom, materinu ocu, popu Simeunu Popoviću. Onde u srpskoj crkvi Simić je video ikonostas koji je radio 1794 Todor Ilić-Češljar, i taj mu posao toliko omile da se je odao na crtanje i živopisanje.
Slali su ga u subotičku gimnaziju, ali Simić nije mario za nauke već je samo crtao.
Deda mu i majka, videći da dete slabo uči i crta s voljom i uspehom, dadu ga u Novom Sadu živopiscu Talijanu Alojziju Kastanaju, u koga je proveo punih pet godina.
Godine 1837 ode Pavle u Beč, u carsku akademiju za veštine. Tu 1840 godine između 29 učenika dobije prvu nagradu Barona Jungela.
Za to vreme pomagao mu je brat njegov Petar Simić bečejska trgovac. Ali ne mogući se ni s tom pomoću dalje izdržavati, ostavi akademiju, dođe u Novi Sad, te onde blizu, u selu Pirošu, živopiše mali ikonostas. Posle je molovao mali ikonostas u Koviljskom šancu, gde mu se je otac rodio.
Godine 1848, zbog Madžarske bune, ostavi Novi Sad, i pređe u Beograd k svom prijatelju Dimitriju Avramoviću. Na poziv arhimandrita Nikanora Grujića, sastavio je skicu za molovanje crkve u Kuveždinu. Posle je molovao Srpsku Narodnu Skupštinu u Karlovcima 1 maja 1948. Ta mu grupa ima preko dve sta lica!
Svršivši posao u Kuveždinu, Simić 1853 pređe u Šabac, te i ovde crkvu živopiše; posle u Starom Futogu i u Đurđevu, pa i u Senti ikonostas živopiše, što su Madžari u buni bili upropastili.
Dalje je živeo u Novom Sadu gde je i umrьo, kao što je kazano u Pomeniku.