Simić Stojan, rodio se je u selu Boljevcima, u Sremu, 25 marta 1797, od oca Đorđa i matere Bisenije.
Knjigu je učio u manastiru Feneku, pa je docnije, kad mu je otac postao starešina u Kruševcu, prešao u Srbiju, i nalazio se je uz oca do propasti Srbije 1813.
Godine 1813, prešavši u Srem, zajedno s ocem, upisao se je u četu dobrovoljaca koje je otac njegov počeo kupiti. Kao dobrovoljci, Simići su, i sin i otac, spremali se s austriskom vojskom protiv Francuza. A kad se rat svrši, i dobrovoljci se u jesen 1814 u Temišvaru raspuste, onda se Stojan nađe, u tuđem svetu, bez novaca i bez posla.
U to vreme, selile su se u Rusiju neke srpske porodice, te se i on, meseca novembra, udruži o njima, i ode u Hotin, u Besarabiji.
Onde je Stojan stao u službu u Janićija Đurića, a primao je i od Rusa neku novčanu pomoć.
Godine 1817, s više srpskih porodica, dođe Stojan u Beograd, gde svoga stara i slaba oca Đorđa zateče u najvećoj nevolji i siromaštini. Ne imajući ni sam novaca, Stojan, kao što je rečeno, proda svoje oružje, i svileni pojas trambolos, te sastavi malo troška, i preda ocu; pa, s ciglih 5 groša, tumari opet u svet, da traži službe i zarade.
Iz Beograda ode u Bukurešt. Tu je, neko vreme, u fabrici burmutskoj radio kao prost poslenik. Docnije se najmi kao pandur u Mihaila Germana, koji je bio neki agenat Knezu Milošu.
Ulazak u Đermanovu kuću za Stojana je početak mešanja u srpske narodne poslove, i početak svemu njegovu potonjem napredovanju i glasu.
To je bilo pred grčku eteriju. U to vreme išao je u Srbiju portin komesar zvani Hodža-Đan. Rodoljubi srpski u Bukureštu, saznavši šta ovaj poslanik nosi Srbima, želeli su kako god udenuti u uši Knezu Milošu, da taj Ferman ne prima; ali nisu znali kako to da mu jave. Stojan se ponudi i s opasnošću života, odnese Knezu pisma, i Hodža-Đanovu misiju osujeti. Posle toga, u Ostružnici, Nikolajević je, u zdravici, nazvao Simića anđelom čuvarom Srbije.
Knez Miloš je odavno išao veliku potrebu, da nađe pouzdanih ljudi koji bi mu pisma iz Bukurešta donosili, i njegova onamo odnosili. Toga radi je Vulu Gligorijeviću, starešini u Poreču, davao para koliko hoće, samo da nađe pouzdane ruke koje bi ta pisma pronosile a da ne opaze ni Turci ni Austrijanci.
Kako je Đerman svoja važna pisma sada poslao Knezu po Stojanu Simiću, i kako su ta pisma došla kad treba, i pomogla baš kako treba, tako je Knez uzeo Stojana u svoju službu, kao tatarina.
Godine 1821, u početku, Knez Miloš pošlje Stojana, kao svoga tatarina, u tursku prestonicu da odnese neke upute srpskim poslanicima koji su se već onamo nalazili. U to bukne grčki ustanak, i porta srpske poslanike, zajedno s tatarinom Stojanom, pritvori, božem za to, da ih sačuva od razjarene muslomanske svetine, a upravo da ih drži kao taoce za mir u Srbiji.
Posle nekoliko meseca toga zatvora, Simić, znajući da Turci, po svom vaspitanju, ne diraju suluda čoveka, učini se lud i, kao takav, izmakne se ne samo iz pritvora, nego i iz Carigrada, prođe suvim celu tursku zemlju, i dođe u Srbiju, te javi Knezu Milošu kako su srpski poslanica.
Po tome je Knez poznao da je Stojan čovek koji se u svakoj prilici ume naći, pa ga uvede u državnu službu.
Godine 1824 januara 28, postavio ga je za skeledžiju na Dubravici i na Ramu.
Godine 1827 aprila 23, stavio ga je za člana narodnomu sudu, kao predstavnika jagodinske nahije, nazivajući ga „knezom levačkim“.
Te godine, u jesen, poslao ga je u Carigrad, kao člana deputacije, zajedno s Lazom Todorovićem.
Godine 1831, poslao ga je po drugi put u Carigrad, s Lazom Todorovićem i Dimitrijem Davidovićem, te su s portom utvrdili koliki će danak Srbija plaćati sultanu.
Iza toga, kad su pridruženi onih šest okruga, Stojan je postao starešina u Kruševcu. Pred jesen 1834, slao ga je Knez Miloš u Bukurešt i u Jaš, te je pozdravio od njegove strane nove vladaoce tih kneževina.
Do toga doba, Stojan se je već bio veoma preporučio Knezu Milošu, koji ga je bio obasuo i blagom i vlašću.
U životu Milete Radojkovića vidi se rašta je i kako buknula iz Kruševca u početku 1835 Miletina Buna.
Toj buni Simić je bio jedan od najglavnijih i najmoćnijih pokretača.
Kad ja pak ta buna stišana, i kad je Knez, o Sretenju 1835, dao tražene reforme, onda je Stojan Simić postao član državnom savetu, i još kabinetski savetnik uz Kneza Miloša.
U leto te godine, kad je Knez Miloš polazio u Carigrad, Simić je molio da ide u Vlašku radi svojih poslova. Knez ga pusti, i još ga učini glavnim nadzornikom svojih dobara u Vlaškoj, i posrednikom u snošenjima s ruskim konsulom u Bukureštu, baronom Rikmanom.
Iz doba svojega poslovanja s ovim baronom Rikmanom, Simić je, docnije, pričao slučaj koji vredi zabeležiti:
— Jednom se ja, spremio, priča Stojan Simić: — da govorim baronu ruski; pribrao sam sve reči slovenske i ruske koje sam otkud bilo znao i pamtio, pa sastavio besedu, za koju sam mislio da je baš sa svim ruska. Kad sam je izgovorio, opazio sam, po baronovu licu, da je svatio što ja hoću, i baš kad se u srcu radovah što znam ruski, baron me prekide:
— Skažite, požalosti, Gospodin Simić, eto vaš narodni jazik serpski, na kotorom vi tak bojko viražajetes?
Ja se tek ohladih; tada videh da nisam govorio ruski!…
U Vlaškoj je Simić ostao od leta 1835 do početka 1839. Nadgledajući, za to vreme, dobra Kneza Miloša, on se je ustalački brinuo i o svojoj tekovini, i trud mu se je lepo nagradio.
Po obnarodovanju ustava od godine 1838, Simić se je vratio u Srbiju u početku 1839, i postao je najpre član (14 februara 1839), a posle podpredsednik (11 maja) zemaljskom savetu.
Na tom mestu dočekao je događaje koji su se, malo docnije, razvili u Srbiji, i koji su Kneza Miloša primorali da ostavi presto i otadžbinu, pa da se udalji u Vlašku1.
U onoj borbi koja se, posle, otvorila između popečitelja Knez-Mihailovih i „ustavobranitelja“ koje je vodio Vučić, Simić je stao među ustavobranitelje i, upravo, posle Vučića i Petronijevića, zauzimao je treće mesto u toj partiji.
Toga radi je, 1840, s nekolikim drugovima, morao izići iz Srbije, i otići u Vlašku, gde je trgovao solju.
Tek kad su ustavobranitelji, posle Vučićeve bune 1842, pobedili, i kad je u Srbiji postao Knez Karađorđev sin Aleksandar, Stojan Simić se je vratio u Srbiju i, 26 oktobra 1842, postavljen je za viceprezidenta, a docnije i za prezidenta zemaljskom savetu.
Godine 1843 novembra 10, ostavio je službu za to, što je njegov rođeni brat, Aleksa Simić, došao za kneževa predstavnika i popečitelja spoljnih poslova. Tada je opet otišao u Vlašku, i bavio se je trgovinom.
Godine 1848, Simić se je nešto pobrkao sa svojim političkim drugovimi, i nekom nesmotrenom besedom bio je, jednoga dana toliko razdražio Beograđane, da su ovi jurišili pa njegovu kuću, i bio bi zlo prošao, da se nije sklonio pod Vučićev krov, i pod zaštitu njegove popularnosti.
Posle toga, dobio je penziju i živeo kod svoje kuće.
Godine 1852 marta 9, udari ga kaplja, od koje je preminuo drugi dan, 10 marta, i ukopan je kod Markove crkve, u Paliluli.
Stojan Simić bio je čovek visoka rasta, pun, glomazan, lica malko roava, a besede vrlo tečne, obilne i, kad i kad oštre, sarkastičke, bodljikave.
Nosio je narodno odelo, kakvo se je onda nosilo, ali svakad ukusno, i odabrano; živeo je, naravno u poslednje vreme, sa svim gospodski; u društvu je bio veseljak i domišljan, a u kolu je igrao kao radiš. Vrlo je bio umešan držati dobre odnošaje s kime mu je to trebalo; s mlađima svojima postupao je lepo; tek je svojim brzim bogastvom, i gospodskim življenjem, vređao mnoge zavidljive oči.
Stojan Simić je bio odlični um trgovački. Državnički dar u njega je tek posle dara trgovačkoga.
Gde je sada stari kraljevski dvor, bila je bara i oko nje rit, gde su beograđani lovili divlje plovke. Simić kupi to mesto, naspe ga, vodu svede ne jedan točak, i na celom tom prostoru digne kuću, koju je docnije, srpska vlada otkupila za dvor vladaocu zemaljskom.
Kad je Stojan tu kuću na onaku mestu gradio, svi su mu se čudili, i mnogi su ga nazivali budalom koji rasipa lako stečeno blago; kad je pak, docnije, izišao krasan dvor, i kada ga je on još krasnije prodao, onda su se mnogi čudili na drugi način, a mnogi opet zavideli i gunđali…
Valja i danas ući u oficirsku kasinu, i razgledati i kuću i baštu što je sve zamisao i tvorevina Stojana Simića, pa tek videti i oceniti um toga đenijalnoga čoveka.
Simić je imao ova odlikovanja od stranih vladalaca:
- Orden Sv. Vladimira četvrtog reda, i orden Sv. Ane drugog reda, od cara ruskoga;
- Orden nišana iftihara trećeg reda, od Sultana; i
- Gvozdenu krunu trećeg reda, od cara austriskoga.
Slika Stojana Simića, vrlo dobro pogođena, nalazi se u narodnom muzeju, u Beogradu.
- Đoka Protić, u svojim memoarima, veli da se je Simić, u trvenju između Vučića i Jevrema Obrenovića, pokazivao neutralan dokle nije dobio od saveta, iz državne kase na zajam 20 hiljada dukata. Pa je, posle, odmah pokazao da je pravi „Vučićevac“, koji radi protiv Jevrema i svim „Jevremovaca“. ↩︎