Smiljanić Nikola, rodio se je u selu Badovincima na Drini, oko 1760. Ocu mu je bilo ime Gligorije Bujuklić, a materi Smiljana. Otac njegov, razvađajući neke seljake, pogine u svađi, a mati mu, ostavši udovica, sa sedmoro dece, vrati se u rod, u kuću Stankovića u Belotiću, odakle je i bila. Na taj način Nikoli dođe prezime Smiljanić, od imena materina.
Ne zna se gde je Nikola učio knjigu; ne zna se ni ko ga je i gde zapopio, ko li zaprotio.
Najneposredniji uzrok Nikolinoj velikoj mržnji na Turke bio je ovaj: Turci su obedili Nikolina strica da je ubio Turčina; za to su ga oterali u Šabac, okovali, i bacili u tamnicu, gde je i umro.
Nekako u to doba plane u Šumadiji ustanak na Dahije, i brzo se raširi čak ka Drini. Prota Smiljanić skupi četu pouzdanih druga, pa stane sretati Turke koji su kroz Mačvu i Kitog prolazili k Šapcu, i tu s njima deliti junačke megdane.
— Smiljanić je, veli Petar Jokić: — u Kitogu lugu zelenomu svu Bosnu bio preplašio.
Priča se da je on, sa svojim četama, potukao oko 5 — 6 hiljada Turaka od ustanka 1804 do propasti 1813. Naročito je osokolio 23 maja, i 13, 14, i 15 avgusta 1806, kojih je dana onako ojadio tursku vojsku koja se, posle poraza na Mišaru, povlačila k Drini.
Priča se da je Smiljanić verovao i govorio da Bošnjak Turčin njemu ne može nauditi. Kad bi jurišao u najveću vatru, na bi mu koji prijatelj rekao da se pričuva, da se zaklopi, jer sam zna kolika bi šteta bila da on pogine.
— Ajoj! lud li si, brate slatki, odgovorio bi Smiljanić kroza smej: — ta zar balija mene da ubije! Ako to odista bude, ne kopajte me, nego bacite gde ne treba…
Smiljanić je preživeo pogibiju na Ravnju 1813: preturio je i kobnu godinu 1814.
A godine 1815, već vidimo Kneza Miloša da mu piše i zove ga da pohita ka Drini, duž koje poznaje svaki džbun. Njegovo je junaštvo pomoglo da srpska pobeda na Dublju, 14 jula 1815, bude potpunija.
Kažu da je, u tom boju, svojom sabljom posekao 7 Turaka. Nekakva Talaša, Turčina, i četu mu, gonio je do same Drine. Videći da Talaš napliva na Drinu, i prodre na onu stranu, rekao mu je:
— Pobeže li, Talašu, pobeže; nije mi tebe ni žao; nego žalim što tako dobra konja tako loš junak jaše!…
U božićnje poste, godine 1815, Smiljanić ode s Đukom Stojićevićem u manastir Kaonu crkvi.
Među tim on i Štitarac mrzili su se, i gledali da dosade jedan drugome; naročito se tvrdi za Štitarca da je želeo Smiljaniću život prekratiti.
Po što se iz Kaone vrati, Smiljaniću se veoma smuči, i on, dokazujući da je po Štitarčevoj naredbi otrovan, zaište da pije krvi od patke. Braća mu napomenu da je sada post, i da je sramota njemu, kao proti, mrsiti u te dane! Smiljanić se pokloni sili verovanja; ne htene piti krvi pačije, i umre. Đuka pak, pijući pačiju krv, ozdravio je.
Prota Smiljanić je ukopan u groblju sela Belotića, na mestu „Dvoru“, gde je nekad i crkva bila. Na njegovu grobnu belegu piše samo ovo: „Zde počivajet rab Božji protojerej Nikolaje Smiljanić. Požive ljet… (ne može da se pročita).
Smiljanić je bio lica crnomanjasta, stasa srednjega, brade crne, povelike, očiju svetlih koje probijaju, a pogleda ozbiljna i strašna.
Valjda je baš s toga Višnjić i stavio u usta Kulinovoj kadi udovici ovu kletvu:
„Oj Kitože, ne zelenio se! Smiljaniću, ne veselio se! Što pogubi Beširević Hasu Koga ljepšeg u svoj Bosni nejma. Ostade mu zlato isprošeno“.
Znao je Smiljanić za sve slasti mirna i srećna bračna života; cenio je on i zaklanjao svačiju sreću u porodici, ali kad besna sila pritisne sav jedan narod; kad mu otme sve što je vekovima tekao; kad ga iz „Lekinih dvorova“ stera u lubnice i dubiroge; kad mu oduzme tekovicu materijalnu a zakrati tekovinu umnu: onda je prva dužnost svakom sinu toga naroda ustati svom snagom svojom protiv nasilnika, i satirati ga gde se god s njim sretne, pa bio to „Starac Fočo od stotinu ljeta“, bio „Mula Sarajlija, koji znade i caru suditi“, ili Beširević Hasa, kom „ostaje isprošeno zlato“.
Jadnice, kado! tvoje je jade lasno razumeti: tek što kuneš osvetnike, pravije bi bilo da kuneš nasilnike, koji su krivi i tvojim jadima i našoj žestokosti.
Dopuna
Kći Prote Smiljanića kazivala je docnije, da se otac njen Prota Smiljanić rodio tek godine 1777.
U Šapcu neka Jeka Radojičina, trgovkinja, zapazila je dečka Nikolu kao rođenoga sina; pa ga je onde u Šapcu školovala, oženila, zađakonila i zapopila.
Oženila ga je devojkom Mitrom, ćerkom kneza Mijaila iz pocerskog Metkovića. Pošto se zađakonio, Smiljanić je bio učitelj u Belotiću, u Mačvi.
U jednom boju, boreći se s Turčinom, Prota Smiljanić odbije Turčinovu sablju, ali mu tu kapa s glave ostane drvetu na grani. Turci skinu tu kapu, odnesu u Beljinu, i nabiju je na kolac pored srpskih glava koje su bili poodsecali. Knez Ivan Semberac pozna i kaže da je to kapa Prote Smiljanića.
Turčin, opsovavši Smiljaniću srpsku veru, reče:
— E, uteče pasji sin!…
Neki kažu da je Smiljanić, u oči Sv. Mrate, bio u manastiru Kaoni, gde je s njim i Đukom Stojićevićem bio i vojvoda Mileta ?!!
Prota je sahranjen na Vavedenje.