Stojanović Isidor, rodio se je u varošici Kanjiži u Bačkoj, godine 1809. Osnovnu školu učio je u mestu svoga rođenja, a srednju nastavu dobio je u segedinskoj gimnaziji i u liceju; posle toga otišao je u Peštu, gde je na univerzitetu slušao prava.
Kad je Stojanović bio u trećoj godini prava, Knez Miloš, doznavši za njegovo dobro vladanje i lepe sposobnosti, pozove ga, 1835 u mladu kragujevačku gimnaziju za profesora pojezije.
Stojanović se tome pozivu rado odzove, dođe u Kragujevac, primi se službe, i predavao je pojeziju, do polovine marta 1839.
Pada u oči što je Stojanović svojim đacima, više omilio domaće pesnike, nego ikoji nastavnik posle njega. I danas ćete naći staraca, Isidorovih đaka, koji će vam na pamet izgovoriti po cele strane iz Simine „Srbijanke“, a docniji mnogi „slušatelji pojezije“ nisu možda ni videli „Srbijanke“!
Godine 1838 osnovan je u Kragujevcu licej. I Stojanović je, u polovini marta 1839, dobio u njemu katedru opšte istorije.
U ovoj službi ostao je do smrti. Uza svoju redovnu dužnost, Stojanović je docnije, kad je licej preseljen u Beograd, svojski radio da se otvore nedeljne škole u našoj varoši, a u njima je predavao kao nastavnik vrlo uspešno.
Radeći na katedri, Stojanović je doma prevodio opštu istoriju i spremao je za štampu, ali nije dočekao da mu taj rad iziđe na svet.
Književni njegovi poslovi ovo su:
- Preodnica sveopšte istorije, u Beogradu, 1844;
- Brzouki Bukvar, koji je udesno naročito za svoje đake nedeljnih škola, u Beogradu, 1846;
- Nastavnik u prvoj klasi beogradskih škola, koji je štampao s odobrenjem popečiteljstva prosvete, u Beogradu, 1846;
- Slovo na Sv. Savu, koje je govorio u liceju beogradskom, 1846;
- Protokol Karađorđev, koji je uredio, registrovao i izdao, po odluci Društva srpske slovesnosti, u Beogradu, 1848;
- Mnoge beleške o događajima u Srbiji od početka ovoga veka, koje su štampane u prvim Glasnicima, i koje su većinom dobra istoriska građa.
Stojanović je jedan od prvih članova Društva srpske slovesnosti, u kojemu je radio svojski sve do svoje smrti.
Za svoju revnost u službi, Stojanović je od ondašnje vlade nagrađen sultanskim ordenom nišanom iftiharom.
Stojanović je bio zdrav, lep, prijatan u ophođenju, veseo u društvu; a preminuo je na prečac od kolere, 12 juna 1849 godine, u Beogradu na Vračaru u svojoj kući, i sahranjen je kod crkve Sv. Marka.