Šupljikac Stevan, vojvoda srpski, rodio se je u Petrinji, u vojničkoj krajini 1786.
Osnovnu školu svršio je u mestu svoga rođenja, gimnaziju u Karlovcima, a filosofiju u Šopronu — sve s najboljim napretkom.
Otac je Stevana spremao za život građanski, ali sin zamiluje vojničku službu i 1805 stupi u vojsku, u puk oca svoga, koji se tada nalazio u Italiji. Odmah prve godine postao je oficir.
Godine 1809 bio je potporučnik a 1810 poručnik.
Kad je, po požunskom miru, gornja hrvatska krajina došla pod Francusku, Šupljikac je takođe otišao pod zastavu Napoleonovu, pod kojom je vojevao do 1814. Za to vreme bio je ađutanat đeneralu Marmontu, i 1812 postao je kapetan. U vojni protiv Rusije dobio je krst počasne legije i od saksonskoga kralja „orden za zasluge“.
Godine 1814, nalazeći se u gradu Magdeburgu, prešao je na stranu Austrije, a 1815 premešten u banatsku regementu, došao je u Pančevo gde je ostao do 1831 godine.
Godine 1832 otišao je s vojskom u Italiju, i onamo je postao major.
Godine 1837 postao je potpukovnik, i iz Banata je premešten u hrvatsku krajinu.
Šupljikac je u Banatu ostavio bezbrojne spomene svoje dobrote i čestitosti. U hrvatskoj krajini boravio je u ogulinskoj regimenti. Živeći onamo kao odličan Srbin, dao je pesniku Nikoli Borojeviću čestit predmet za oduševljeno pevanje.
Godine 1842 postao je pukovnik i kao takav, s ogulinskom regimentom, otišao je u Italiju gde se je borio junački, i postao đeneral-major.
Srbi u Austrougarskoj, u početku godine 1848, pokrenu se življe da traže svoja starinska prava. U prvom redu tražili su da se u crkvi vaspostavi srpski patrijarah a u narodu da se vrati srpski vojvoda.
1 maja 1848 u Karlovce se skupi ona znamenita majska skupština koja proglasi to obnovljenje. Tada mitropolit Josif Rajačić, jednoglasno izvikani za srpskoga patrijarha, upita:
— Braćo! Želite li izabrati vojvodu od ljudi reda građanskoga, ili hoćete od vojničkoga?
— Od vojničkoga! odgovori skupština kao iz jednog grla.
Tada Rajačić uze pominjati ljude za koje je držao da mogu biti dostojni toga čina. Najpre pomenu feldmaršala-lajtnanta Jovana Živkovića.
Skupština ćuti.
On pomenu đenerala Jovića.
Narod opet ćuti.
Kaza ime đenerala Todorovića.
Opet svi ćute.
Rajačić, najposle, izgovori ime Stevana Šupljikca.
Na to zagrmi narodni glas:
— Živeo Vojvoda Stevan!
Zvona zazvone; puške stanu pucati. Narod zapeva Mnoga leta, pa onda: Sej denj jegože sotvori Gospod!
Sve je to pevala cela celcita skupština!
Odmah iza toga odluka se ta pošalje caru u Insbruk na odobrenje, ali je car nije hteo odobriti.
I Šupljikcu u Italija to je javljeno, i on je narodu zahvalio, ali svoje vojničke dužnosti nije hteo ostaviti.
Među tim se zametne krvav rat između Srba i Madžara.
Dvor se nije mogao da odluči raditi protiv Madžara silom.
A Šupljikac, čovek čisto vojnik, načelno protivan svakom mešovitom zvanju i radu, nije hteo primiti se vojvodstva. Ali kad stvari među Srbima uzeše rđav okret, onda glavni zapovednik vojske u Italiji, maršal Radecki, nahodeći se blizu Milana, dozove Šupljikca, pa mu rekne:
— Obedujte ovde u mene, pa, eno deližanca gotova, sediti i idite odmah u Karlovce k Srbima!
— Ali, molim, reče Šupljikac: — nisu mi ovde konji i prtljag?
— Sve ću vam to ja poslati!
I tako se krene odmah te 4 oktobra 1848 stigne na Bansto, gde ga narod dočeka, i Arhimandrit Grujić pozdravi besedom.
Tri dana trajala je slava u Karlovcima zbog dolaska vojvodina među svoj narod.
Iz Karlovaca Šupljikac pređe preko Dunava da obiđe bojna polja na kojima su se već krvavili Srbi i Madžari.
Videći da Madžari velikom silom potiskuju Srbe k Dunavu, Šupljikac preduzme mere da se samo može braniti, dokle docnije ne bi nastupila mogućnost za napadanje.
Na kraju prve pole dekembra stigao je bio u Pančevo.
Tu dobije glas da 3000 Srbijanaca, pod komandom Milutina Petrovića brata Hajduk-Veljkova, dolaze braći u pomoć.
Šupljikac se obuče u svečano odelo, sedne na konja i, okružen svojom pratnjom, iziđe na kraj varoši, i pozdravi Srbijance:
— Nek’ vidi Jevropa! Nek’ vidi svet, rekao je on: — kako brat bratu pomaže!
Na tim ga rečima zaspe ljut zagušljiv kašalj tako da više nije mogao progovoriti. Kašalj je bivao sve jači, dokle se vojvoda zacene i povede da padne. Pratnja ga prihvati, sine s konja, unese u jednu sirotinjsku kućicu, gde u 51/2, časova po po dne izdahne; to je bilo 15 dekembra 1848.
Pančevci ono veče s buktinjama prenesu u varoš vojvodino telo. Drugi dan je preneseno u Zemun, gde ga je opevao patrijarah Josif Rajačić, i odande je odneseno u Krušedo te ukopanu do Despota Đorđa Brankovića i Manastirlije.
Tako se završio život Stevana Šupljikca poslednjega srpskoga vojvode u Austro-Ugarskoj!…