Teodosije, knez jasenički, rodio se u selu Orašcu; tu je živeo, i izišao na glas još pre ustanka od 1804.
Kad su jaseničani u početku 1804 zbiljski ustali pa Turke, oni su se skupili kod kuće svoga kneza Teodosija, i prvo su njega ponudili da bude glava ustanku. Knez Teodosije ne hte se toga primiti.
— Ja sam knez narodni, rekao je on: — ne mogu ja biti starešina hajdučkim četama. Ako sutra turska vojska rupi u Srbiju, kako ću ja izići pred Turke? Šta ću im kazati kad me upitaju: ko pobi tolike Turke (jer vrana vrani oči ne vadi), i popali turske kuće i džamije? Hajduke, i ovu momčad, mi možemo lasno predati; ali kad se mi nazovemo poglavice hajdučke, nas ne može predati niko. Nego zasada neka bude starešina Đorđe, koji je kod Turaka i onako poznat kao hajduk; pa ako turska vojska udari na Srbiju, i Turci opet ovladaju, on s hajducima neka beži u goru, a mi ćemo izići pred Turke, i bacićemo krivicu na njega i na ostale hajduke, pa ćemo mi njemu, posle, lako izvaditi buruntaju, i predati ga kao hajduka. Ako se što drugojače okrene, i ovo se protegne, mi ćemo vladati i zapovedati, narod nam je svakojako u rukama.
Kao što sve po ovim rečma poznaje, Teodosije nije proviđao silu ni obim ustanka, niti novi red stvari koji je ustanak tako brzo proizveo. On je još tom prilikom smetnuo s uma jednu vrlo običnu narodnu presudu koja veli: „Ko radi onaj i sudi“!
Docnije, kad je video da je sve izišlo drugojače: Turci u zemlju ne uđoše, njihova se vlast ne vrati, i knezovska smotrenost osta jalova: onda je počeo zamerati Voždu sad ovo a sad ono.
U Pećanima, na skupštini 1805, on se s Karađorđem tako svadi da već potegne pištolj na njega. Pištolj plane ali ne sastavi.
Na to Đorđe cikne:
— Koekude, po duši te tvojoj! Kad si znao bolje od mene uređivati i zapovedati, zašto si me nagonio da se ovoga posla primim? S ovim rečma udruži i pištolj koji, kao što se zna, nikad nije lagao. Teodosije bude ranjen u levo rame, i padne na zemlju. Tako ranjena, odnesu ga kući u Orašac, gde ga je vidala neka žena, ali je ipak posle nekoliko nedelja umro.
On je ukopan na 40 hvata od sadašnje škole u Orašcu, ispod dve velike kruške, gde mu je i kuća bila. Na grobu mu stoji i sada beleg, prost kamen bez ikakva zapisa.
Milutinović je ovaj krvavi slučaj u Pećanima ispričao u pesmi „Sopernik Vožda“, u Srbijanci 2, str. 45 — 60. Tu pesmu vredi celu pročitati.