Tomić Milić, knez ražanjski, rodio se u selu Dečanima, u Staroj Srbiji, oko 1740 godine.
Pobegavši od zla turskog, otac Milićev Toma, dođe u selo Stalać ispod Kruševca, od prilike 1750.
Milić je u Stalaću kruševačkom odrastao i oženio se, a kad mu žena umre, preseli se u selo Ćićevac ušavši u kuću nekoj bogatoj udovici Stanki.
U Stanke je zatekao sina Stevana, a s njom je posle rodio druga dva sina: Stojana 1783, i Dmitra 1787.
Milić je bio čovek pametan i okretan, a ušavši u kuću bogatoj udovici, skoro je izišao na glas u svoj okolini.
Za Kočine Krajine, Milić je pokazao i koliko mari i koliko može da uradi za narodnu stvar.
Kad se taj rat svrši, i Turci opet ovladaju zemljom, Milić je, od Srba izabran i od Turaka odobren, postao knez nahiji ražanjskoj.
Kad je srpski ustanak od 1804 zahvatio i nahiju ražanjsku, Milić je ušao među borce, zajedno s pastorkom svojim Stevanom, i sinovima Stojanom i Dmitrom.
Stevan je poginuo na Kamenici 1809, a Stojan i Dmitar ostali su, da se i dalje bore, kao i otac im Knez Milić.
Stojana je Milić oženio i zapopio, ali je ovaj i pod popovskim čitakinjom više vojevao nego popovao.
Godine 1812 Milić Tomić, kao knez ražanjski, poslan je u Carigrad zajedno sa Stevanom Jevtićem i Ivom Protićem da ugovaraju s Turcima mir.1
U Ćićevcu i okolini priča se da je Knez Milić dva puta po narodnom poslu išao u Carigrad.
Godine 1813 Milić, sa svojim sinovima, nije hteo bežati nikud, nego dočeka Turke, koji odmah uhvate njega i oba mu sina pa ih sve, s mnogim narodom, izvedu na brdo Mečku između Jovanovca i Ražnja, i tu nabiju na kolje i Milića i sina mu Dmitra.
Neki duševni Srbi skinuli su telesa njihova s kolja i ukopali ih više oltara crkve Svetoga Romana.
Knez Malić je živeo 73 godine. On je nosio zelenu dolamu, pripasivao silaje i oružje, imao je dugu kosu spletenu u pletenicu; brada mu je bila velika, gusta, u mladosti crna a pod starost bela.
- Protokol Karađorđev, br. 890. ↩︎