Vukomanović Ilija rodio se u Donjoj Sabanti, godine 1755.
Godina 1815 zatekla je Vukomanovića kao levačkoga kneza; ali, čim je stigla poruka od Kneza Miloša, da ustaje na Turke, odmah je on sobom potrčao po svemu Levču, te za taj posao pribrao odabranije i pouzdanije ljude oko sebe, pa je onda, s njima, digao narod, i poveo ga k Jagodini, i u selu Belici načinio šanac i utvrdio se.
Vukomanović je, ovim utvrđenjem, presekao put između Jagodine i Kragujevca, jer u oba ta mesta bilo je dosta Turaka, a osobito u Jagodini.
Turski starešina u Jagodini, Ćerim-Paša, Bošnjak, odvoji hiljadu vojnika, i pošlje ih u pomoć kragujevčanima. Ove Turke vodio je Tahir-Kubur, koji nije hteo ostaviti srpski šančić na Taborištu (Belici), već udari, kao od šale, da to Srba onako gredom pomlati i rastera.
Tahir je išao napred, pa, baš kad je ušao u srpske zasede, okrene se k svojima, i, da ih oslobodi, vikne:
— Kašti đaur, kašti (Pobegli Srbi, pobegli)!
U taj mah srpske puške pripucaju; pod Kuburom padne konj. Boj se zametne žestok; Turci budu razbijeni, i njih 70 živih uhvaćeno.
Vukomanović naredi da se poginulim Turcima poodsecaju glave, da se što pro odnesu i nabiju na kolje Kragujevcu na vidiku, pa onda ovi Srbi koji su Kragujevac bili opseli, pozovu kragujevčane Turke na dogovor, da, tom prilikom, vide kakva im je pomoć došla od Jagodine. I za to da ne ginu, već da se predadu.
Turci se ne htednu predati, nego se još neki Ahmet-Smrdi-Buba ovako oseče na Srbe:
— Što ste se tako, u času, pomamili, jadna i žalosna rajo! Ne znate li da se Turčin dok je živ, i dok mu je oružja, nikome ne klanja, a kamo li svojoj golotinji raji, koju mu je Haktala za junaštvo poklonio? Vi mislite lasno svršiti što ste započeli, a verujte mi da sve to vaše mućenje i bunjenje Turčin još i ne čuje, nego mirno spava na oba uha, a kad se prene, kao arslan (lav), pa vas samo jednom udari, mučno ćete se moći i prebrojiti koliko će vas izmaći od turske sablje. Tu skoro vas je Hadži-Prodan podigao svakoga po jednu ped od zemlje, a Miloš će i po četiri. Ta ove će mrtve glave turske s kočeva ovih pođipati i oživeti, da vam krv ispiju, kao što ste vi njihovu, eto, juče ispili!
Ovako je Smrdi-Buba govorio, a nije ovako mislio: mislio je da beži, i ovo je govorio da zakloni pravu nameru. I odista Turci noću pobegnu, uzevši za kalauze Srbe, koje su dotle držali u zatvoru. Turci su bežali k Jagodini. Na Belici ih sretnu Srbi Levčani, te ih razbiju, mnoge pobiju, mnoge zarobe, i među ovima i onoga juče besnoga Ahmeta Smrdi-Bubu.
Srbi svoje zarobljenike obezoružaju, pa ih sve predadu Jagodinskim Turcima u razmenu za Srbe, koji su bili pali Turcima u ropstvo.
Svim ovih poslom upravljao je Ilija Vukomanović.
Kad se rat svršio, on je ostao u Levču građanski starešina.
Pošto se mir uglavi s Marašlijom, vrati se muselim turski u Kragujevac, a i u Jagodini su sedeli Turci. Vukomanović je sada lepo živeo s ovim Turcima.
Više puta je muselim kragujevački izlazio u Sabantu, atu bi došao i onaj iz Jagodine, pa bi se „kod pobratima Ilije“ sastajali i veselili.
Knez Miloš to nije milovao. On je želeo, kad treba, da se ume lepo živeti s Turcima, ali kad nevolje nije, njihove družbe nije trpeo. Za to uzme vlast od Ilije, i metne Levču za kneza Ilina brata Filipa ( novembra 1829).
Ilija je umro kod svoje kuće, u Donjoj Sabanti, 1825 godine.