Vulović Svetislav, književnik, rodio se 29 novembru 1847 u Ivanjice, gde mu je otac bio učitelj. Školovao se je u Beogradu, gde je svršio prava, i ušao u sudsku službu 1868.
Od godine 1870—1881 bio je profesor u beogradskoj gimnaziji. Posle je profesorovao u Velikoj Školi do smrti koja ga, posle duge i teške bolesti, snađe u Beogradu 2 maja 1898.
Vulović je jedan od prvih Akademika koje biše imenovan 1987. A i u književnosti on se javio vrlo rano. Prvi njegovi radovi izlazili su u Vili i u Zori. Kritiku je napisao na Dragaševićevu geografiju za gimnazije, i na Milovukovu stilistiku.
U red kritika ide čitav niz njegovih pozorišnih ocena, koje su i zasebno izišle pod imenom Iz pozorišta.
Iza toga je svojski pisao o Đuri Jakšiću, pa o P. P. Njegošu i o Simi Milutinoviću.
Sastavio je dve čitanke za gimnazije.
Posle je pisao više manjih rasprava, koje su izlazile u Otadžbini, u Godišnjici, i u Preodnici.
A najveći mu je rad Branko Radičević u 13. i 14. Glasu Akademije.
Na ovom je spisu već opazio da mu se zdravlje kvari, i nikad ga posle nije mogao povratiti. Činio je mnogo štošta da se oporavi, naročito se mnogo i, možda, premnogo kupao u hladnoj vodi pa — sve uzalud!
Vulović je bio srednjega rasta a snage pravilno razvijene. Lice mu je bilo belo, simetrično, kosa crna, i rano je prosedela, a brkovi tanki i uviljašeni.
Odevao se ukusno, a nosio se čisto i uredno.
Rukopis mu je bio sitan, ali pravilan, lep, gotovo kaligrafski; a stil kratak, jasan, silan, ubedljiv!
Glas je imao tanak, a govor u običnih prilikama isprekidan: s katedre pak govorio je tečno, lako i glatko…
Pamtilju je imao jaku.
Preminuo je kao što je rečeno u Beogradu 2 maja 1898.