Živković Stevan rodio se u selu Prnjavoru1, kod manstira Sv. Romana, na desnoj strani istočne Morave, oko 3 časa hoda na zapad od Aleksinca. Staro mu je prezime Krstić, a ocu mu je bilo ime Ilija, koji je imao rođenoga brata Živka, vrlo bogata čoveka. Ovaj Živko Krstić, kao što pokazuje zapis2, opravio je manastir Sv. Romana.
Stevan se je prozvao po stricu — Živković. Priča se da je otac Stevanov Ilija bio, jednom, uzeo od brata svoga Živka, „haračku knjigu“ (priznanicu o plaćenom haraču — 3 groša i 12 para), i s njom se pokazao kao Živko a ne kao Ilija. Od toga doba, ostalo je, vele, sinu mu Stevanu prezime Živković. Ali tome može biti uzrok i što drugo, kao što će se videti malo posle.
Živko je bio čovek bogat, a Ilija siromah. U Živka je bilo šest sinova, a u Ilije jedinac — Stevan. I Ilija proda svoga, jedinca sina nekom Konstontinu Ćurčiji, iz Beograda, za 100 groša3!
Tako je Stevan došao u Beograd, gde je naučio zanat, ušao u trgovinu i, docnije, postao vrlo bogat čovek.
U potonjem svom bogatstvu i blagovanju, Stevan je redovno slao svom ocu novaca, hrane, i odela, ali nije nikad trpeo da mu iziđe na oči, već ga je odgonio rečima:
— Ti si mene prodao za 100 groša! Odlazi! Odlazi!
Pošto dahije ovladaju Beogradom, Stevan, od njihove sile, pređe u Zemun.
Kad su se Srbi digli na Turke 1804, Živković je odmah počeo nabavljati i slati im džebanu, i drugo što treba za rat.
Godine 1805, maja 1, Stevan Živković je izabran za člana onoj deputaciji, koju su Srbi poslali u Carigrad radi ugađanja s Portom.
U Carigradu Turci tu deputaciju pritvore, a niškom Afis-Paši pošlju zapovest, da ide s vojskom u Srbiju, i da bunu uguši.
Živković se, osobitom svojom veštinom, izmoli od Turaka dođe u Srbiju, i kaže Karađorđu sve što je i kako je.
Veština, koju je pokazao u ovoj prilici, svedoči da je Živković bio čovek vrlo gibak, i vrlo vešt za diplomatske poslove4.
Kad Srbi uzmu Beograd, Živković se vrati iz Zemuna na svoje imanje. Tada je već bio tako bogat čovek, da je nekad davao Sovetu po devet hiljada dukata na zajam, a i pojedinim ljudima činio je mnoga dobra.
Milutinović ovako o njemu veli:
„Jeste Stevan Živkoviću važno,
Trgovinom i pridostavljanjem
Vojnih nužnih stvari i oružja,
Bratoljubno proznatnio sebe,
Te liš’ svašto dajuć’ sirotinji,
Osem brašna, soli, i novaca,
Pluge spremne, i oraće vole,
K’ tom’ i svakog usevna semena,
Dela g’ ’vaka zaboravit’ brane.“5
Živkovića je Sovet, kao čoveka vrlo pametna, slao Veljku da se nalazi uz ovoga, te da, pameću svojom, umerava prekomerno Veljkovo junaštvo.
Nahodeći se tako uz Veljka u Banji, Živković se je, u jednom boju, ranio u nogu, i od te rane dugo je bolovao i išao o štaci.
Kad ono Milenko i Dobrnjac javno kazaše de ne pristaju na reformu koju su smislili Mladen i Karađorđe 1811, Živković je bio s njima, i pokazivo je više energije i odvažnosti od njih obojice. Zato su ga okovali i zatvorili u beogradskom gradu. Ležeći u tamnici, Živković je, po vas dugi dan, udarao u tamburu i pevao.
Posle nekog vremena, dozove ga Karađorđe u Topolu, i sve mu oprosti; ali on uzme pasoš i ode u Karavlašku.
Živković se je ženio dva puta, ili bolje reći imao je dve žene. Prva njegova žena bila je iz sela Ostružnice, tetka kneza Makse Rankovića. S tom ženom je rodio četvoro muške dece. Po nesreći žena mu se ova propije i pronevaljali tako da je on, najposle, ostavi, i uzme ženu dahije Aganlije, koja se je bila pokrstila, i dobila ime Ljubica.
Sud onoga vremena presudi da Živković da svojoj prvoj ženi, na svako dete što je rodila s njim, po jednu kesu, a to je, svega 2000 groša! Živković joj, od svoje drage volje, da pet kesa, što je rodila s njim četvoro dece, i dve kese što mu je bila žena — svega 7 kesa.
Ova se je žena, posle toga, tako propila i pronevaljalila da je, zbog javnog bluda, po naredbi Karađorđevoj, bačena u Dunav i udavljena.
Kad bi Živković otišao na vojsku, ta njegova žena, ostavši o detetom na sisi, zarezila bi to dete samo u sobi, te bi, jadniče, sviskavalo od plača, a ona, bi, po celu noć, s momcima đuskala pevajući:
„Oj, gde ćemo selo selit’? Među oči devojačke? itd.“
Godine 1813, po odlasku Karađorđevu iz Srbije, Stevan Živković, sa ženom Ljubicom i malim detetom, nalazio se je u Zemunu. Tu dođe iz Bosne Turčin, brat Ljubičin, i pozove je da ide u Turke, i ona, ostavivši muža, ode i odnese dete na sisi. Prijatelji Stevanovi jave ovu stvar odmah Mitropolitu Stratimiroviću, a ovaj se požali đeneralnoj komandi, koja, preko đenerala Červenke u Zemunu, naredi da se izavidi: kako se je smelo pustiti kršteno dete da ide u Turke? I odmah se pošlje kurir te Ljubicu, nekadašnju Aganlinicu, sa Stevanovim detetom, vrati njenom čoveku.
Posle toga, Živković je sa ženom i detetom, otišao u Rusiju.
Godine 1835, Živković se je bio vratio u Srbiju, i Knez Miloš mu je, ukazom od 23 februara, odredio 300 talira penzije na godinu. Ali je on malo vremena ostao ovde. Imao je mnoge novce na dugu u seljaka oko Beograda. Zato ih jednom pozove sve, upita se za zdravlje sa svima, pa onda stane jednoga po jednoga prizivati i pitati: koliko je koji dužan? Kako mu koji prizna dug, i zamoli ga za poček, Stevan nađe njegovu obligaciju, pokaže mu je, i podere na njegove oči. Poderavši sve obligacije, rekne seljacima:
— E, od danas mi niste dužni ništa; ostanite se Bogom!
Posle se je opet vratio u Rusiju i, kažu, umro je u Poltavi.
Žena pak njegova, Ljubica, vratila se je posle njegove smrti, u Beograd, gde je dugo živela dole na Savi, pa tu i preminula.
Živković je bio čovek omalena rasta, crnomanjast a, pod starost, sed kao ovca, u licu pak bio je rumen kao ružica.
- Selo to, u ono vreme, pripadalo je knežini Ražanjskoj, koja je bila deo paraćinske nahije. Sad toga sela nema: pre više godina, zbog vode koja je, slivajući se s brda, plavila selo, raselili su se odatle Prnjavorci, i naselili se na drugoj strani brda Gradišta, do sela Praskoče. To novo selo pripada opštini praskočkoj a ime mu je Manastirsko. ↩︎
- Glasnik 21, str. 12. ↩︎
- Evo priče iz koje se vidi kako je onda bila retka para u naroda. Stevan je, kao dete, svaku noć strašno plakao. U to dođu u selo nekaki ećimi (lekari) koji su putovali po narodu, dajući bolesnicima lekove. Čuvši kako Stevan plače, ećim reknu:
— Ovo je dete noćljivo, to jest, ima bolest da noću mnogo plače, i dadu nekakav zapis, koji će ga zavarčiti od plača. Za zapis je trebalo dati jedan groš, ali nigde, ni u koga, nije bilo groša! Vesela Stevanova majka nađe u neke kone jedan groš, te plati detetu lek, a posle je, za taj groš, tkala koni platno ravna 4 dana!… ↩︎ - Kneževina Srbija, str. 1120— 1123. ↩︎
- Srbijanka 3, 40. ↩︎